1. razgovor

Živio + Isus!

Duhovni nagovori namijenjeni Ivani de Chantal i njezinoj zajednici koja je bila u začetku, o pravom savršenstvu i konkretnom prakticiranju vrlina.

Sv. Franjo Saleški je kao biskup bio i učitelj novakinja. Nagovore je držao spontano, a sestre su ih postupno zapisivale da bi ih potom objavile pod nazivom «DUHOVNI RAZGOVORI».

PRVI RAZGOVOR

U kojem se razjašnjavaju obveze Konstitucija Reda Pohoda Blažene Djevice Marije i svojstva pobožnosti, koja trebaju imati redovnice spomenutog Reda.

I.

     Ova Pravila i Konstitucije kao takve ne obvezuju ni pod kakav grijeh, ni teški ni laki, već su dana za ravnanje i vladanje članicama Reda. Ali ipak, ako bi ih tko kršio svojevoljno, hotimice, iz prezira ili pak, ako bi se time sablaznile sestre ili vanjski ljudi, onda bi bez sumnje teško griješio. Naime, ne bi se moglo izuzeti od krivice onu osobu, koja obeščašćuje Božje stvari, protuslovi svome staležu, niječe i ništi cvijeće dobrog primjera i ugodnog mirisa, koje je dužna davati svome bližnjemu. Ovakvo preziranje Pravila imalo bi bez sumnje za posljedicu veliku kaznu Božju, a posebno uskraćivanje milosti i darova Duha Svetoga, koji se redovno oduzimaju onima koji napuštaju svoje dobre odluke i ostavljaju put na koji ih je dragi Bog pozvao.

     U čemu se sastoji prezir Pravila i Konstitucija, kao i ostalih dobrih djela, upoznat ćemo iz slijedećih razmatranja…

Onaj koji krši Pravilo iz prezira, krši ili propušta izvršiti neku naredbu ne samo svojevoljno, nego hotimice, jer, ako je krši iz nepažnje, zaborava ili nenadane provale strasti, to je druga stvar. Kao na primjer: zabranjeno je izlaziti iz klauzure bez dozvole. Kad bi vratarica otvarajući vanjskima vrata izašla van, iz nepažnje, ne misleći što radi ili iz uzbuđenja, što je ugledala svog oca ili majku, četiri-pet koraka pred vrata, to ne bi značilo kršiti Pravilo iz prezira, jer prezir uključuje u sebi svjesnu volju, koja hotimice odlučuje da će činiti ono što čini. Iz toga slijedi da onaj koji krši naredbu ili ne sluša iz prezira, ne samo da ne sluša, nego hoće da bude neposlušan. On vrijeđa poslušnost, ne samo time što je neposlušan, nego i time što ima nakanu ne slušati.

     Zabranjeno je jesti izvan obroka. Jede li koja sestra krušaka, kajsija ili nekog drugog jela, krši Pravilo i neposlušna je. Ali ako jede privučena nasladom, koju misli da će u tom imati, tada je ona neposlušna ne iz neposlušnosti, već iz sladokusnosti. Ili ako jede jer ne poštuje Pravilo i ne vodi računa o njemu, niti mu se podvrgava, neposlušna je iz prezira i čiste neposlušnosti.

Iz toga još slijedi da bi onaj, koji ne sluša zbog kakve neuredne privezanosti ili nenadane provale strasti, htio da može zadovoljiti svoju strast, a da ne bude neposlušan, i u isto vrijeme uživa npr. što jede. Žao mu je što to biva neposlušnošću. Ali onaj koji ne sluša iz neposlušnosti i prezira, ne žali što ne sluša, već naprotiv, uživa u neposlušnosti: tako, da kod jednoga neposlušnost slijedi ili prati djelo, a kod drugoga neposlušnost prethodi djelo i služi mu kao uzrok i poticaj, ovdje sladokusnost. Jer tko jede protiv zapovijedi, dosljedno je neposlušan, iako to ne bi htio biti, kad bi je mogao izbjeći jedući; kao i onaj koji pijući previše, ne bi se htio opiti, ali se ipak opije. Onaj koji jede prezirući Pravilo i ne slušajući hoće samu neposlušnost. Tako, da on ne bi niti činio, niti htio činiti, kad ne bi bilo skopčano s činom neposlušnosti. Jedan susreće neposlušnost u stvari koju hoće, a ne bi je htio susresti; drugi je u tom traži i neće neku stvar, osim s nakanom, da u njoj nađe neposlušnost. Jedan kaže: »Ne slušam jer hoću jesti ovo voće, koje ne mogu jesti, a da ne budem neposlušan», drugi kaže:» Jedem jer hoću biti neposlušan, a to ću učiniti jedući» neposlušnost i prezir jednoga slijedi, a drugoga vodi.

     Ova izrična neposlušnost i prezir dobrih i svetih stvari nije nikada bez nekog grijeha, barem ne lakog, pa i kod onih stvari koje su tek savjetovane. Iako bi se, naime, moglo ne slijediti savjete u svetim stvarima, već odabirati druge, a da ne uvrijedimo Boga, to ih se ipak ne može prezirati i podcjenjivati bez neke uvrede Boga. Iako nismo obvezani da slijedimo svako dobro, obvezani smo da ga poštujemo i cijenimo. Prema tome, još iz jačega razloga, ne smijemo ga podnipošto prezirati i podcjenjivati.

Što više, iz toga slijedi, da onaj koji krši Pravilo iz prezira, smatra Pravilo niskim i beskorisnim, a to je vrlo velika nadutost i drzovitost. Ili ako ga smatra vrijednim, a ipak neće da mu se podvrgne, onda krši svoju odluku i na veliku je štetu svome bližnjemu, jer mu daje loš primjer. Nadalje, ogrješuje se o zajednicu i o obećanje dano Redu. Stavlja u nered jednu pobožnu kuću, a sve su to velike pogreške.

Da bi se moglo posve točno razlikovati kad jedna osoba krši Pravilo ili poslušnost iz prezira, evo nekoliko znakova.

1. kad se dotična osoba, kad je opomenuta, ruga i nikako se ne kaje.

2. kad ustraje, a da ne pokaže nikakva popravka

3. kad tvrdi da Pravilo ili zapovijed nije umjesna

4. kad nastoji privući i druge na isti prekršaj Pravila i oduzeti strah pred prekršajem govoreći da to nije ništa i da u tom nema

Ipak, ovi znakovi nisu tako sigurni, da ne bi mogli proizlaziti i iz drugih uzroka, a ne samo iz prezira. Npr. može se dogoditi da se jedna osoba ruga onome koji je opominje jer ga premalo cijeni, ili da netko iz slabosti ustraje u pogreški, ili da se protivi iz prkosa i srdžbe, ili da zavodi druge samo zato, da bi imao sukrivce ili ispriku za zlo koje čini. Ipak se može po okolnostima lako prepoznati da li ovo proizlazi iz prezira, jer su drskost i nepokornost redovite posljedice. Oni koji u srcu nose ovaj prezir uskoro ga očituju i na usnama, kao oni, koji govore u psalmu Davidovu: »Tko nam što može?» (Ps.12,5)

Treba li da dodam još jednu riječ o napasti koja se može u ovoj točki pojaviti, bilo bi ovo: jedna osoba može misliti da nije neposlušna i nepokorna kad podcjenjuje jedno ili dva pravila, koja joj ne izgledaju važna, a sve ostale drži. Ali, Bože moj, tko ovdje ne vidi zabludu? Ono što jedan cijeni malo, drugi cijeni mnogo, i obratno. Kad u nekoj zajednici jedan ne bi vodio računa o ovom pravilu, drugi prezirao ono, a treći opet jedno drugo, sve bi bilo u neredu. Jer kad se ljudski duh povodi samo za svojim sklonostima i odvratnostima, što drugo može odraziti, već vječnu nestalnost i čitav niz pogrešaka. Jučer, kad sam bio veseo, napast mi je došaptavala da je šutnja beskorisna. Danas, kad sam melankoličan, reći će mi da je odmor i razgovor još nepotrebniji. Jučer, kad sam bio u utjesi, pjevanje mi se sviđalo. Danas, kad sam u suši, ne sviđa mi se, i slično.

   Tako da onaj koji hoće živjeti sretno i savršeno, treba da se privikne živjeti prema razumu, Pravilima i poslušnosti, a ne prema svojim sklonostima ili odvratnostima. Treba da cijeni sva pravila, da ih poštuje i voli, barem po višoj volji, jer prezire li danas jedno, sutra će prezirati drugo, prekosutra treće, a čim je jedanput veza dužnosti prekinuta, sve što je bilo vezano, malo po malo se razaspe i izgubi.

Ne dao Bog, da ikada i jedna kći Pohoda tako daleko zaluta s puta Božje ljubavi i da se izgubi zbog preziranja Pravila, iz neposlušnosti, tvrdoće i okorjelosti srca. Što bi joj se moglo dogoditi gore i nesretnije? Budući da ima vrlo malo naročitih pravila, i takvih koja pripadaju samo našem Redu. Većina, a skoro sva pravila, jesu općenita. Takva, da bi ih trebale obdržavati i u svojim kućama u svijetu, ako bi htjele živjeti časno, sačuvati dobar glas i strah Božji. Ili su pravila koja se odnose na službenice Božje i na potrebnu pristojnost redovničke kuće.

Ako se dogodi da im se pojavi odvratnost prema Konstitucijama i Pravilima Reda, vladati će se kao što se treba vladati u ostalim napastima, ispravljajući odvratnost razumom, razboritošću i odlučnošću višeg dijela duše, dok im Bog ne pošalje utjehu na njihov put, i dok im ne da vidjeti (kao Jakovu koji bijaše umoran i iscrpljen na svom putu), da su Pravila i način života koji su prihvatili prave ljestve po kojima one moraju, poput anđela, uzlaziti Bogu po ljubavi, a silaziti same u sebe po poniznosti. Zamolit će ga za oproštenje, obnovit će svoju odluku da će obdržavati baš to isto Pravilo, i čuvat će se naročito da ne upadnu u malodušnost i zbunjenost duha, nego će se novim pouzdanjem u dragog Boga uteći Njegovoj svetoj ljubavi.

A što se tiče kršenja pravila koje se ne čini niti iz čiste neposlušnosti niti iz prezira, već ako se čini iz nehaja, slabosti, napasti ili nemara, može se i mora ispovjediti kao laki grijeh, ili kao čin u kojemu bi mogao biti laki grijeh. Jer iako tu nema nikakve vrste grijeha zbog obveze pravila, može ipak biti zbog nemara, nehaja, užurbanosti i sličnih pogrešaka. Vrlo se rijetko događa da ne pogriješimo kad svojevoljno propustimo nešto što vidimo da je dobro za naš napredak, a naročito ako smo pozvani da to dobro izvršimo. Odakle može izaći ovo napuštanje danog dobra, ako ne iz nemara, krive ljubavi ili manjka revnosti? Ako nam već treba dati račun o svakoj uistinu nepotrebnoj riječi, koliko ćemo više odgovarati zato što smo učinili ništetnim i beskorisnim poziv Pravila da ga izvršimo?

     Rekao sam da se rijetko događa da ne vrijeđamo dragog Boga kad svojevoljno propuštamo dobro koje pogoduje našem napretku. Ali može se dogoditi da ga ne propustimo svojevoljno, nego iz zaborava, nepažljivosti, nepromišljenosti. Tada nema nikakva grijeha, ni malog ni velikog. Osim, ako je stvar koju smo zaboravili ili prema kojoj smo bili nepažljivi, bila od tako velike važnosti, da smo se trebali prisiliti da pazimo i da ne budemo zaboravni. Npr. ako jedna sestra prekrši šutnju jer nije sabrana za vrijeme šutnje ili je spopadne želja da govori, te kaže nešto prije nego je i pomislila da to u sebi zatomi, bez sumnje ne griješi. Jer obdržavanje šutnje i nije od tako velike važnosti da bismo bili prisiljeni na pažnju u tolikoj mjeri da je ne bismo mogli zaboraviti. Naprotiv, vrlo je dobro da smo za vrijeme šutnje zabavljeni drugim svetim i pobožnim mislima. Zaboravimo li da smo dužni obdržavati šutnju jer se bavimo takvim mislima, to takav zaborav ne može biti loš, jer proizlazi iz dobrog izvora. Isto tako ne može biti loša ni njegova posljedica - kršenje šutnje.

Ali ako je sestra zaboravila dvoriti bolesnicu, koja zbog toga dođe u opasnost , a na dotičnu sestru se potpuno oslonilo, isprika neće biti dobra, ako samo kaže:»Ja nisam na to mislila. Nisam se sjetila.» Ne, jer je stvar bila od tako velike važnosti, da je trebalo na nju misliti. Manjak pažnje u ovom slučaju ne može se ispričati s obzirom na kakvoću stvari, koja je zaslužila da se bude prema njoj pažljiv.

     Nadajmo se da će Božanska Ljubav u onoj mjeri u kojoj bude rasla u dušama kćeri ove Kongregacije učiniti da sve točnije i brižljivije obdržavaju Konstitucije, iako one po sebi ne vežu pod kaznu ni lakog ni teškog grijeha. Kad bi vezale pod smrtnu kaznu, kako bi ih se strogo držalo!

Ali «Ljubav je jaka kao smrt» (Pj.8,6). Dakle, čari ljubavi bit će isto tako snažni da potaknu na izvršenje neke odluke kao i prijetnja smrti. «Ljubavni žar, kaže Pjesma nad pjesmama, je tvrd i snažan kao pakao.» Dakle, duše koje imaju ovog žara, učinit će još više, nego bi učinile od straha pred paklom. Tako će i kćeri ove Kongregacije zbog slatke sile ljubavi isto tako točno obdržavati Pravila, pomoću Božjom, kao da bi bile na to obvezane pod kaznu vječne osude.

Ukratko, one će se uvijek sjećati onoga što kaže Salomon: »Tko se drži zapovijedi, čuva život svoj, a tko ne pazi putove svoje, umire» (Izr 19, 16).

Vaš put je način života na koji vas je Gospodin stavio.

II.

     Neka se sestre naročito trse da hrane svoja srca nutarnjom, snažnom i plemenitom pobožnošću.

Kažem nutarnjom tj. da im se volja podudara s dobrim vanjskim činima, bili oni veliki ili mali. Neka se ništa ne radi iz običaja, već uz svjesno sudjelovanje volje. Ako se dogodi da iz običaja vanjski čin pretekne nutarnji, neka ga bar ljubav odmah slijedi. Ako prije nego se poklonim pred mojim poglavarom nisam učinio nutarnji poklon, u poniznoj svijesti da sam mu podložan, neka barem ova svijest prati ili slijedi ovaj vanjski poklon.

Sestre od Pohoda imaju veoma malo vanjskih pravila, malo tjelesnih strogosti, malo ceremonija, malo kornih molitava. Neka stoga priljube svoja srca onom što imaju i to rado vrše. Neka im se vanjsko rađa iz nutarnjega hraneći nutarnje vanjskim, jer tako vatra stvara pepeo, a pepeo hrani vatru.

Treba također da pobožnost sestara bude jaka:

1. u podnašanju napasti koje nikada ne manjkaju onima, koji hoće od svega srca služiti Bogu.

2. jaka u snošenju različitih naravi koje se nalaze u samostanu. Ono je često puta za slabe duhove jedna od najtežih kušnji.

3. jaka u podnašanju svih svojih nesavršenosti, tako da se ne čudi što im je podvrgnuta.

4. jaka u svladavanju svojih nesavršenosti. Jer koliko god nam treba jake poniznosti da ne izgubimo hrabrost, već da obnovimo svoje pouzdanje u Boga uslijed svih svojih slabosti, isto toliko treba imati snage da poduzmemo temeljiti rad na vlastitom popravku.

5. jaka da prezre riječi i sudove svijeta, koji nikada ne kasni svojom kritikom glede pobožnih instituta, osobito u njihovom početku.

6. jaka da se održi slobodna od simpatija, prijateljstava ili posebnih sklonosti, tako da ne živi prema njima, već u svijetlu prave pobožnosti.

7. jaka da poduzme neprestani boj protiv svojih zlih sklonosti, raspoloženja, običaja i težnji.

8. jaka da se održi neovisnom o nježnostima srca i utjehama koje nam dolaze, bilo od Boga, bilo od stvorova, da se ne da o njih zaplesti.

Treba, konačno, biti i plemenita. Plemenita, da se ne čudi poteškoćama, već naprotiv, da po njima uveća svoju hrabrost, jer kako kaže sveti Bernard, nije dovoljno hrabar onaj kojemu srce ne raste između trnja i protuslovlja. Plemenita, da teži na najvišu točku kršćanske savršenosti. Neka se pouzdano osloni na božansko Milosrđe po uzoru one, koja je govorila svome Ljubimcu: »Povuci me i mi ćemo trčati za mirisima Tvoje pomasti» Usp. Pj.

Kao da je htjela reći: Sama po sebi sam nepomična, ali kad me povučeš, ja ću trčati. Božanski Spasitelj naših duša često nas pušta da padnemo u svoju bijedu, kao ptica u zamku, da bismo saznali da nam oslobođenje dolazi od Njega i da, kad ga budemo imali, znamo veoma cijeniti, kao dragocjeni dar Njegove dobrote. Kao što plemenita pobožnost ne prestaje nikada vapiti dragom Bogu: «Povuci me!», isto tako ne prestaje nikada čeznuti, nadati se i obećavati, da će hrabro trčati i govoriti: Trčat ćemo za Tobom. I ne treba se uzrujavati ako se iz početka ne trči za Spasiteljem, iako se neprestano govori: Povuci me! Pa ni onda ako imamo hrabrosti reći: Trčat ćemo! Jer, ako još ne trčimo, dosta je to što ćemo, Božjom pomoću, jednom trčati.

Ova Kongregacija, kao i ostale redovničke družbe, nije zajednica savršenih osoba, nego osoba, koje teže usavršiti se. Ne osoba koje trče, već osoba, koje teže trčati i koje u tu svrhu prvo uče hodati malim koracima, zatim žuriti se, a onda potrčavati i konačno trčati.

Ova plemenita pobožnost ništa ne prezire i čini da, bez uzrujavanja i nemira, gledamo svakog pojedinca, kako se upućuje, trči i leti, prema različitosti nadahnuća i mjeri božanske milosti, koju svaki pojedinac prima. Veliki apostol sv. Pavao opominje Rimljane:»Jedan», kaže on, »misli da može jesti sve. Drugi, koji je bolestan, jede povrće. Neka onaj koji jede, ne prezire onoga koji ne jede. A onaj koji ne jede, neka ne sudi onoga koji jede. Neka svaki slijedi svoj put. Onaj koji jede, neka jede u Gospodinu, a onaj koji ne jede, neka ne jede u Gospodinu. Tako i jedan i drugi daju hvalu Bogu.»(Usp. Rim14;2,3,5,6)

Pravila ne određuju javno priznavanje pogrešaka /culpa/, ako netko to neće. No može se dogoditi da neke sestre smatraju prikladnim da je obave, a druge ne. Neka one, koje je obavljaju, ne preziru one sestre, koje to ne čine.

Isto tako nije određeno bičevanje /disciplina/. Može se dogoditi da je neke sestre smatraju korisnom, a druge ne. Nema mnogo propisanih postova. Možda će neke sestre izmoliti dopuštenje da ih drže još više. Neka one, koje budu postile, ne preziru one, koje jedu, ni one, koje jedu, one, koje poste. Tako i u svim ostalim stvarima, koje nisu ni zapovjeđene, ni zabranjene, neka svaka «ide svojim putem». To će reći, neka svaka uživa u svojoj slobodi i njome se služi, a da ne sudi i kritizira druge, koje ne rade kao ona. Neka sama pronalazi svoj vlastiti način, koji je za nju najbolji. Budući sa se može dogoditi, da jedna osoba jede s istim, a možda i većim odricanjem svoje volje, nego kad bi postila, a druga opet, da ne obavlja pokoru s isto toliko odricanja, kojim je druga obavlja.

Plemenita pobožnost ne traži drugarica u onom što radi, već sam u težnji za širenjem slave Božje i duhovnim napretkom bližnjega. I ako se uputi ravno ovom cilju, ne brine se kakav je put. Samo ako onaj koji posti, posti radi Boga, a onaj koji ne posti, da radi iz istoga razloga. Ona je posve zadovoljna i s jednim i s drugim. Takva duša neće da privlači druge svom načinu, nego slijedi jednostavno, ponizno i mirno svoj put. Pa ako bi se čak dogodilo, da jedna osoba jede, ne radi Boga, i da ne obavlja discipline, ne radi Boga, već iz naravne odvratnosti ni onda je ne bi smjele osuđivati one sestre, koje to vrše. Naprotiv, neka tiho i blago idu svojim putem. Neka ne osuđuju i ne preziru slabe. Neka pomisle, da bi moguće i one, u sličnim prilikama, jednako popustile svojim sklonostima i odvratnostima.

Ali također one, koje imaju takve sklonosti i odvratnosti, moraju se čuvati, da štogod ne reknu ili da ne pokažu znakove odvratnosti zato, što druge bolje rade. Time bi počinile veliku nerazboritost. Nego promatrajući svoje pogreške neka gledaju sa svetom blagosti i srdačnim poštovanjem na one, koje dobro rade. Na taj će način izvući toliko koristi iz vlastitih pogrešaka, zahvaljujući poniznosti koja će se odatle roditi, koliko i ostale dobivaju svojim vježbama. Ako se ova točka dobro razumije i dobro vrši, sačuvat će se divni mir i sklad u Kongregaciji. Neka Marta radi, ali neka ne prigovara Magdaleni. Neka Magdalena razmišlja, ali neka ne prezire Martu, jer će dragi Spasitelj obraniti onu, koju se bude osuđivalo.

Ako sestre, kojima su odvratne pobožne, dobre i prokušane stvari ili koje su sklone manje pobožnim stvarima, žele svoj napredak, neka mi vjeruju da će do njega doći ako se prisile i rade protiv svojih sklonosti i odvratnosti. I to sa svrhom da uistinu postanu gospodarice samih sebe i da služe Bogu izvrsnim mrtvljenjem. To jest, da svladaju odvratnosti, da se bore sa svojim protivštinama, da se otklanjaju od ugodnog, a priklanjaju se neugodnom. I to osobito onda kada se mogu slobodno odlučiti.

Da zaključim, neka nastoje imati srce poslušno i gipko, podložno i spremno udovoljiti i onom što je samo na volju dano. Srce koje će pokazati poslušnost i ljubav u svim pothvatima. Blaženi gipka srca, jer se ona nikada ne lome!

Sestre od Pohoda će uvijek vrlo čedno govoriti o svojoj maloj Kongregaciji. Što se tiče časti i štovanja, pretpostavljat će joj sve ostale. Međutim, svoju će Kongregaciju pretpostavljati svim ostalim, što se tiče ljubavi. Kad im se pruži prilika rado će govoriti kako se ugodno živi u ovom zvanju. Sestre će pretpostavljati svoju Kongregaciju tako, kao što žene pretpostavljaju svoga muža svakom drugom, ne u pogledu časti, već ljubavi. Kao što svatko pretpostavlja svoju domovinu ostalim zemljama i kao što svaki kormilar voli brod u kojem plovi više od ostalih iako su ti bogatiji i bolje opremljeni.

Priznajmo otvoreno da su druge redovničke Kongregacije bolje, bogatije i savršenije, ali ipak ne ugodnije i poželjnije za nas. Naš je Gospodin htio da baš ova Kongregacija bude naša domovina i naša lađa. Htio je da naše srce bude vjenčano baš s ovim zavodom. Slijedimo tvrdnju onoga koji je odgovorio kad su ga pitali: Gdje dijete najradije boravi i koja mu je hrana najbolja? Grudi, rekne on, i majčino mlijeko.- jer, iako ima ljepših grudi i boljeg mlijeka, za nj ne postoji ništa prikladnije niti išta milije. Lastavici bolje odgovara njezino gnijezdo, nego li bi joj odgovaralo gnijezdo rajčice.