3. razgovor

TREĆI RAZGOVOR

Propovijed Monsinjora (Franje Saleškoga) na osminu blagdana

Nevine dječice 1618. godine

     Svetkujemo osminu blagdana Nevine dječice i čitamo sa svetom Crkvom u današnjem Evanđelju, da je «Anđeo Gospodnji» zapovjedio slavnom svetom Josipu u snu, «neka uzme Dijete i Njegovu Majku» i neka bježi «u Egipat». Herod je tražio dragog Spasitelja da Ga pogubi, jer se bojao da mu ne otme kraljevstvo. Pun straha i srdžbe, što se Mudraci nisu vratili k njemu u Jeruzalem, zapovijedi da se pogubi veliki broj djece ispod dvije godine. Mislio je da će među njima biti i dragi Spasitelj te bi tako Njegovom smrću osigurao sebi kraljevstvo.

Ovo Evanđelje obiluje mnoštvom lijepih misli. Bez sumnje da ste mnogo od njih otkrili obavljajući svoje razmatranje o ovom predmetu na blagdan Nevine Dječice. Ali baš ta množina koju susrećemo, potiče me na misao, da ste možda više njih pregledali, o kojima bi bilo vrijedno govoriti. Neću gubiti vrijeme traženjem onih misli koje vi niste zapazile, niti ću obrađivati one koje ste mogle naći o ovom predmetu, nego ću jednostavno govoriti o onom, što mi dade dragi Bog.

Na velikoj slici, gdje je naslikan čovjek u naravnoj veličini ili div u borbi, bolje se vide pojedini potezi kista, nego kod slike, koja prikazuje nešto maleno ili skup malenih predmeta u pokretu. Kod male slike treba više vremena, dok se opazi svaki položaj i pokret, svaki nabor, svaki potez lica i svaka mala pojedinost, i stalno se otkriva nešto novo. Na velikoj slici, naprotiv, može se na prvi pogled sve lagano pregledati. Tako isto kod tajnâ vjere, koje nam predstavljaju božanskog Spasitelja, dragu Gospu, sv. Josipa, pastire, poklon Mudraca, izgleda, da je lako otkriti na prvi pogled tajne, koje se kriju pod ovom slikom. Ali ne ide tako lako s onom slikom, gdje nam se prikazuje čitav narod male djece skoro jednak mravinjaku. Ovdje se ne može sve tako brzo vidjeti. Ma kako često o tome razmatrali, uvijek ćemo otkriti nešto novo.

I.

Kako bih prešao na predmet Evanđelja, počinjem primjedbom velikog sv. Krizostoma, koji tumačeći ovo Evanđelje govori o nepostojanosti, mijeni, o nestalnosti u zemaljskom životu. O kako je korisno o tom razmatrati! U protivnom slučaju podajemo se malodušnosti, nestalnosti duha, nemiru, promjenljivosti raspoloženja, u odlukama smo prevrtljivi i nepostojani.

Mi ne bismo htjeli sresti na svom životnom putu ni poteškoća, ni protivljenja, ni napora; htjeli bismo uvijek imati utjehu bez suše, dobro bez ikakve primjese zla, zdravlje bez bolesti, odmor bez rada, mir bez nemira. Koje li ludosti! Hoćemo ono, što je nemoguće.

Nepomućena čistoća nalazi se samo u nebu. Dobro, počinak, utjeha, samo su u nebu posve čisti, bez primjese nemira i boli. Naprotiv, u paklu se nalazi zlo, očaj, nemir, trzavice, bez primjese dobra, nade, mira i pokoja. U ovom prolaznom životu nikada se ne nalazi dobro, a da ga ne slijedi zlo. Ili bogatstvo bez briga, odmor bez rada, utjeha bez žalosti, zdravlje bez bolesti. Ukratko, sve je pomiješano i nije drugo, već neprestana izmjena različitih događaja.

Bog je htio da budu različita godišnja doba: nakon ljeta slijedi jesen, a nakon zime proljeće, da nam pokaže kako ništa što postoji na ovome svijetu «nije stalno» (Prop 2,11) već da su vremenite stvari nestalne i podvrgnute izmjenama. Ali, kako sam rekao, premalo se poznaje ovu istinu i zato smo mušičavi, hiroviti: čas raspoloženi, čas neraspoloženi. Ne služimo se razumom što nam ga je Bog dao: razumom, koji je nepromjenljiv, čvrst i stalan i po kojemu smo slični Bogu.

Kad je Bog rekao:»Učinimo čovjeka na sliku i priliku svoju», dao mu je istodobno razum i njegovu upotrebu, da može misliti, razmišljati, razlikovati dobro od zla i stvari prema njihovoj vrijednosti odabirati ili otklanjati. Razum nas diže nad životinje i čini da njima gospodarimo. Nakon što je Bog stvorio naše praroditelje, predao im je vlast nad «ribama morskim i životinjama zemaljskim» (Post 1, 28-30). Dosljedno tome dao im je i dar poznavanja svih vrsti životinja i način kako će njima upravljati, da im postanu gospodari i vladari. Bog nije iskazao milost čovjeku samo time što ga je učinio gospodarom životinja po daru razuma, koji ga čini Bogu sličnim, već mu je dao moć i nad zbivanjima i događajima. Rečeno je da će mudrac, tj. čovjek koji se ravna po razumu, biti gospodar zvijezda. A što to drugo znači, nego da će po upotrebi razuma ostati čvrst i nepokolebiv u raznolikosti događaja i zbivanja ovog smrtnog života. Da li je lijepo vrijeme ili pada kiša, je li mirno ili vjetar puše, mudar se čovjek ne brine znajući dobro da «ništa nije sigurno i stalno» (Prop 2,11) u ovom životu i da to nije mjesto odmora. U patnji ne očajava, nego očekuje utjehu; u bolesti se ne uzrujava, već očekuje zdravlje. Ili, ako vidi, da je tako slab i da smrt mora bezuvjetno slijediti, blagoslivlja Boga, nadajući se odmoru u vječnom životu. Snađe li ga siromaštvo, ne žalosti se, jer zna da u zemaljskom životu nema bogatstva bez siromaštva. Ako ga se prezire, zna da čast nije trajna na zemlji, već da je redovno slijedi gubitak časti i prezir. Ukratko: u svim događajima, bilo povoljnim ili nepovoljnim, ostaje čvrst, postojan i stalan u odluci da teži za užitkom vječnih dobara.

Ova promjena i nestalnost ne vrijede samo za prolazne i materijalne stvari ovog smrtnog života, nego se također odnose i na duhovni život u kojem je čvrstoća i postojanost toliko potrebnija, koliko se duhovni život izdiže nad smrtni i tjelesni. Velika je zabluda htjeti biti lišen promjenljivosti raspoloženja, ako ne želimo slijediti i slušati razum. Često se kaže: gledajte ovo dijete kako je mlado, a kako već razumno. Mnogi pak imaju upotrebu razuma, ali se po njemu ne ravnaju. Bog je dao razum čovjeku da se po njemu ravna, a ipak ih je tako malo, koji dopuštaju da razum njima vlada. Naprotiv, prepuštaju se upravljanju strasti, a one bi po odredbi Božjoj morale biti podložne i poslušne razumu.

Htio bih se još jednostavnije izraziti. Većina svjetovnjaka dopušta da njima vladaju i upravljaju strasti, a ne razum. Obično su čudni, prevrtljivi, hiroviti. Mijenjaju svoje raspoloženje. Ako zažele rano leći, legnu rano; prohtije li im se kasno, onda liježu kasno. Uhvati li ih želja da idu na ladanje, dižu se odmah ujutro; ako im se spava, onda spavaju. Doručkuju i ručaju rano ili kasno, već kako im se svidi. I nisu samo u ovom čudni i nepostojani, nego su takvi i u svojim razgovorima. Prilagođuju se onima koje imaju rado, a drugima ne. Prepuštaju se svojim sklonostima, posebnim prijateljstvima i strastima. Ipak se među svjetovnjacima ovo, općenito, ne smatra manom. I ako dotični ne dosađuju previše bližnjem, ne smatra ih se čudnima i hirovitim. A zašto? Ni zašto drugo, nego zato, jer je to obično zlo među svjetovnjacima. Ali se mi, u redovničkom staležu, ne smijemo tako posve prepustiti svojim strastima. Ne smijemo tim manje, kada Pravila određuju sve vanjske vježbe kao molitvu, jelo, spavanje i sve ostalo djelovanje. Sve se mora obaviti u određeni sat, kada poslušnost ili glas zvona naređuje. U samostanu ,također, imamo uvijek isto društvo i moraju uvijek svi biti zajedno.

U čemu će se onda kod nas očitovati ova prevrtljivost i nestalnost? U različitosti raspoloženja, htijenja i želja. Sada sam radostan, jer sve ide po mojoj volji; uskoro ću biti žalostan, jer će me zadesiti neka mala neugodnost, koju nisam očekivao. Ali zar ne znate, da naša zemlja nije mjesto gdje se nalazi čista radost, bez primjese gorčine, i da je ovaj život isprepleten najrazličitijim događajima? Danas, kad imaš utjehu u molitvi, osjećaš se hrabrim i hoćeš odlučno i revno služiti Bogu; ali sutra, kad budeš u suši nećeš imati ni malo raspoloženja za služenje Bogu, i govorit ćeš:» moj Bože, ja sam tako nemoćna i utučena!» Reci mi, ako sudiš po razumu, zar ne vidiš da, ako je jučer bilo dobro služiti Gospodinu, da je dobro i danas. Ta to je uvijek isti Bog- jednako vrijedan da Ga ljubiš, bila u suši ili u utjesi. Danas hoćemo ovo, a sutra ono. Trenutno mi se sviđa što jedna osoba radi, uskoro mi se to neće sviđati, u tolikoj mjeri da će biti kadro probuditi u meni odvratnost. Sada volim nekoga i uživam u razgovoru s njim, sutra ću ga s mukom podnositi. Što to znači? Zar nije dotična osoba vrijedna da je volim danas, kao i jučer? Da smo se obazirali na razum, vidjeli bismo da je trebamo ljubiti zato što je stvorenje koje nosi sliku Božjeg veličanstva, i bilo bi nam ugodno s njom razgovarati, kao i inače. Ako tako radimo, znak je da se ravnamo po svojim sklonostima, strastima i osjećajima. Na taj način rušimo zakon od Boga u nas stavljen, naime, da sve mora biti podložno razumu. Ako ne pustimo da on vlada nad našim moćima, sposobnostima, strastima, sklonostima, ukratko: nad svim unutarnjim životom, što će se dogoditi? Biti će neprestani gore, dolje, amo, tamo, vječna promjenljivost, nastranost. Čas ćemo biti hrabri, a malo zatim malodušni, nemarni i lijeni; čas veseli, čas žalosni. Biti ćemo jedan sat mirni, a zatim dva dana nemirni. Ukratko: naš će život proći u besposlici i gubljenju vremena.

Ovaj nas prvi dio razmatranja poziva i potiče da razmišljamo o nepostojanosti i različitosti zbivanja na području vremenitih i duhovnih stvari, tako da nas ne bi preplašili izvjesni doživljaji, i da ih ne bismo smatrali kao nešto novo i nepredviđeno. Opominje nas da ne gubimo hrabrost i da se ne prepuštamo hirovitosti, nejednakom raspoloženju, uslijed promjenljivosti oko nas. Bog nas je obdario razumom, kojem se moramo pokoravati, da bismo ostali čvrsti, postojani i nepromjenljivi u odluci da ustrajno, hrabro, revno i odvažno služimo Bogu i da nikad od toga ne odstupimo.

Kad bi govorio pred ljudima koji ovo što sam rekao ne razumiju bez daljnjeg tumačenja, potrudio bih se svim silama da im objasnim. Ali vi znate da sam vam kod svake prilike stavljao na srce svetu ravnodušnost, kao krepost neophodno potrebnu i vlastitu redovničkom staležu. Svi osnivači redova su išli za tim, da u njihovim samostanima vlada ova jednakost i stalnost raspoloženja. Zato su dali Statute, Konstitucije i Pravila, da se redovnici njima služe kao mostom po kojem će doći od neprestano jednakih vježbi, koje su u Pravilu označene i kojima se moraju podvrgavati, do one tako ljupke i poželjne jednakosti duha pa makar živjeli usred nestalnosti i nejednakosti događaja, koje susrećemo i u tjelesnom i u duhovnom životu.

Veliki sveti Krizostom kaže: «O čovječe, ti se ljutiš što ti sve ne ide kako bi htio? Nije li te stid tako nešto željeti, što nije imala ni sveta Obitelj? Razmisli, molim te, o promjenama i protivštinama koje tu susrećemo. Draga Gospa prima vijest da će po Duhu Svetom začeti Sina, koji će biti naš Spasitelj i Otkupitelj. Kakve li radosti i veselja u ovom svetom času Utjelovljenja vječne Riječi! Malo zatim sv. Josip opaža da je Marija u blagoslovljenom stanju, a zna da nije od njega. O Bože, kakve li boli! Kakvog li užasa! A Gospa? Ona osjeća krajnju bol. Vidi da je njezin dragi zaručnik kani ostaviti, a čednost joj ne dopušta da mu otkrije čast i milost, kojom ju je Gospodin obdario. Doskora prolazi oluja. Anđeo otkriva tajnu ovog otajstva sv. Josipu. Kakva utjeha za njih?

Kada je draga Gospa porodila svoga Sina, anđeli su navijestili Njegov porod, pastiri i kraljevi došli Mu se pokloniti. Prepuštam vam da razmišljate kakvu su radost i utjehu imali Marija i Josip! Ali malo vremena zatim «Anđeo Gospodnji» reče sv. Josipu u snu:» Uzmi Dijete i Majku te bježi u Egipat»(Mt 2,13), jer Herod hoće da pogubi Dijete. To je bez sumnje bio razlog vrlo teške boli, i za dragu Gospu i za sv. Josipa. Anđeo postupa sa sv. Josipom kao s pravim redovnikom »uzmi Dijete i njegovu Majku», kaže, «i bježi u Egipat i ostani dok ti ne kažem.» Što to znači? Nije li mogao sv. Josip reći: kažeš mi da idem, a ne bi li to moglo biti sutra jutro? Gdje hoćeš da idem noću? Ništa nije spremno. Kako ću nositi Dijete? Jesu li moje ruke dosta snažne da Ga neprekidno nosim na tako dalekom putu? Ili misliš li da će Ga Majka izmjenično sa mnom nositi? Joj, zar ne vidiš da je to mlada Djevica i da je još tako nježna? Nemam ni konja ni novaca za putovanje. Kažeš mi da idem u Egipat. Zar ne znaš da su Egipćani zakleti neprijatelji Izraelaca? Tko će nas primiti? Mi bismo ovako i slično govorili Anđelu da smo bili na mjestu sv. Josipa. A on nije rekao ni jedne riječi, nije se uklonio posluhu, već ode još isti sat i učini sve kako mu je Anđeo naložio.

O ovom nalogu može se mnogo lijepa reći. Prvo što učimo, jest da slušamo odmah i to bez premišljanja. Lijenčina odlaže za kasnije i govori kao sv. Augustin prije svog obraćenja:»još malo» (Isp 8,5) pa ću se već obratiti. Duh Sveti ne trpi odgađanja. On zahtjeva veliku brzinu u izvođenju svojih nadahnuća. Naš gubitak dolazi od naše kukavštine, koja nas nuka da kažemo:»Sutra ću početi sa svojim popravkom.» Zašto sutra, a ne odmah? Bog nas sada potiče i nadahnjuje. Zašto? Tako smo mekani sa sobom i bojimo se svega onoga za što mislimo da bi nas moglo smetati, da ostanemo u svom miru. Taj mir nije drugo, nego tromost i lijenost. U ovakvom stanju mi jednostavno ne pristajemo ni na što, što nas potiče da izađemo iz samih sebe. Postupamo baš kao onaj lijenčina koji se tužio kad su ga htjeli izvesti iz kuće: »Kako ću izići? Lav je na putu »(Usp. Izr 22,13, 26,13) i «medvjedi na ulicama» koji će me bez sumnje proždrijeti. O kako krivo radimo, što Božje glasnike, njegova nadahnuća, puštamo da toliko puta uzaludno kucaju i lupaju na našim vratima, prije nego se odlučimo da im otvorimo i da ih pustimo unutra. Ne moramo li se bojati da time srdimo Boga i prisiljavamo Ga da nas napusti.

Promotrimo, također, veliki mir, nepokolebivost i svetu ravnodušnost blažene Djevice i sv. Josipa usred neobično velike raznolikosti zbivanja i događaja u njihovom životu. Dakle, imamo li razloga da se uzrujavamo i čudimo, ako vidimo sličnih trzavica u Božjoj kući, redovničkoj zajednici, kad je tako bilo čak i u sv. Obitelji, gdje je čvrstoća i postojanost kraljevala u osobi Božanskog Spasitelja? Ovu istinu moramo više puta dozivati sebi u pameti ponoviti je kako bi nam se duboko utisnula u dušu. Kakvom god se šarolikošću događaji oko nas mijenjali, ne smiju nam uznemiriti dušu i stvarati u nama prevrtljiva raspoloženja, hirovitost, jer ona izvire iz naših strasti, sklonosti i simpatija, a ove ipak ne bi morale imati vlast nad nama. Radi njih ne bismo smjeli niti što učiniti, niti što propustiti, a niti željeti, ma kako bilo neznatno, ako se protivi onom, što nam nalaže razum da učinimo ili da ostavimo, Bogu za ljubav.

                                                   II. Duhovna pomoć

     Prelazim na drugu točku našeg razmatranja:»Anđeo Gospodnji rekne sv. Josipu: Uzmi Dijete…itd.

1.«Anđeo Gospodnji». Zaustavit ćemo se kod ove riječi i razmisliti kako visoko moramo cijeniti pomoć, prisutnost i vodstvo onog, kojeg nam je dragi Bog postavio uz bok, da bismo pod njegovom zaštitom sigurno koracali na putu savršenosti. Moram napomenuti da se oznaka «Anđeo Gospodnji» ovdje ne upotrebljava u istom smislu kao kad govorimo o anđelu ovog ili onog čovjeka. U tom slučaju mislimo na Anđela Čuvara, koji se po odredbi Božjoj brine za nas. Gospodin, Kralj, Vojskovođa samih Anđela, ne treba Anđela Čuvara, a nije ga trebao ni za svog zemaljskog života. Kad kažemo «Anđeo Gospodnji», misli se na onog Anđela koji je bio određen da čuva obitelj i kuću dragog Spasitelja i da služi Njemu i Presvetoj Djevici.

                                               DUHOVNE POMOĆNICE

2. htio bih dati jednu slabu primjenu o ovom što sam upravo rekao. Ovih dana promijenile su se službe, a i duhovne pomoćnice.(Jedan od običaja u samostanima Pohoda. Svaka sestra dobije jednu susestru, koja je određena da joj pomaže u duhovnom životu. Zato se zove «pomoćnica». Svetac ovdje ukratko iznosi njenu zadaću.) Kakvu ulogu ima takva pomoćnica i zašto se daje pojedinoj? Sv. Grgur kaže: «Ako mi svoju odluku, spasiti dušu i posvetiti se, hoćemo provesti odlučno i ustrajno, moramo raditi kao ljudi koji idu po ledu. Oni se primaju za ruke ili ispod ruke, da u slučaju ako se jedan oklizne, drugi ga uzmogne zadržati i tako se međusobno štite.»(Doctrina S.Gregor.Thaum.,Paraphr.in Eccls. 4,10-12)

Naš život sliči hodanju po zaleđenom tlu. Sve što sretnemo na tom putu može nam biti prilika da izgubimo ravnotežu i da padnemo: nekad je to srdžba, nekad ogovaranje, nekad opet loše raspoloženje, a onda: nitko nam ne može ugoditi. Malo zatim postaje nam i samo zvanje dosadno, jer u nastupu melankolije mislimo da ništa ne činimo kako treba. Ukratko, sve moguće se izreda u našem malom duhovnom svijetu. Čovjek je svijet u malom ili bolje rečeno: mali svijet za sebe, jer sve ono što se može vidjeti u velikom svijetu, nalazi se i ovdje. Npr. naše strasti sliče nerazumnim životinjama. Isto tako osjetila, sklonosti, osjećaji, snage i sposobnosti naše duše imaju svoje posebno značenje, na što se sada ne mogu osvrtati. Povratit ću se na misao koju sam počeo razrađivati. Dobivamo «pomoćnice « da se na putu održimo i da ne padnemo, ili ako padnemo, da se njihovom pomoću opet dignemo. S ovim pomoćnicama moramo biti otvoreni, srdačni, iskreni i puni pouzdanja, jer nam ih je Bog dao u duhovnom životu. S njima moramo razgovarati kao s našim Anđelom Čuvarom i za takve ih smatrati. Našim Anđelima Čuvarima je naloženo da nam pomažu svojim nadahnućima, da nas štite u opasnostima, da nas opominju kad griješimo i da nas potiču na vježbu kreposti. Nadalje, njihova je dužnost nositi naše molitve i prošnje pred prijestolje božanske dobrote i milosrđa našega Gospodina, i opet nam donositi potvrdu da su nam molitve uslišane. Konačno, i milosti koje nam Bog hoće udijeliti, daje nam posredovanjem ili zagovorom naših dragih Anđela Čuvara. Duhovne «pomoćnice» jesu naši vidljivi Anđeli Čuvari. Ono što radi nevidljivi dobri duh u našoj duši to radi vidljivi dobri duh pred našim očima. Naše duhovne «pomoćnice» nas opominju kad pogriješimo, bodre nas u slabostima, potiču nas u nastojanju da postignemo svoj cilj: sjedinjenje s Bogom. Sprečavaju nas svojim dobrim savjetima da ne padnemo i pomažu nam da se podignemo kad padnemo u kakvu pogrešku ili nesavršenost. Ako smo potišteni i zlovoljni, pomažu nam da strpljivo nosimo dotičnu poteškoću i mole Boga da nam da snage da je podnosimo i da ne «padnemo u napast»(Mt 6,13). Vidite, dakle, kako visoko morate cijeniti pomoć i brigu svojih vidljivih Anđela Čuvara.

Primite, drage sestre, vaše duhovne pomoćnice i budite jedna drugoj pravi anđeli čuvari. Čvrsto ostajte pri tome da nikada ništa ne govorite što ne bi smjeli čuti vaši poglavari, dakle, ništa protiv ljubavi prema bližnjemu. Ne osuđivati druge; nikada ni riječi protiv poslušnosti; također ništa što ste u svijetu doživjele. Aide (ED) znači duhovna pomoćnica. Pomozite jedna drugu time da se potičete na krepost i nastojte biti prave kćeri Pohođenja.

3. pitam se dalje, zašto se Gospodin, Vječna mudrost, sam ne brine za svoju obitelj? Mislim, zašto sam ne obavještava sv. Josipa i svoju dragu Majku o svemu onome što će ih zadesiti? Nije li mogao šapnuti na uho svom poočimu sv. Josipu: «Pođimo u Egipat i ostanimo tamo neko vrijeme!» posve je sigurno da je dragi Isus imao upotrebu razuma od prvog časa začeća u krilu Presvete Djevice, ali nije htio činiti čudo i govoriti prije vremena. Ako nije htio putem čuda, zar nije mogao nadahnuti ovu misao svojoj sv. Majci ili svom ljubljenom ocu sv. Josipu, zaručniku Presvete Djevice. Zašto nije to učinio? Zašto je radije prepustio ovu dužnost Anđelu, koji je mnogo niži od drage Gospe? Ovo ima svoju tajnu. Božanski Spasitelj se nije htio miješati u dužnost sv. Gabrijela , koji je bio poslan od nebeskog Oca da navijesti Preslavnoj Djevici tajnu Utjelovljenja. Istodobno mu je nebeski Otac povjerio dužnost glavnog ekonoma sv. Obitelji. On je morao bdjeti nad tokom događaja i paziti da se ništa ne dogodi što bi moglo škoditi ili skratiti smrtni život novorođenog Djetešca. Zato je obavijestio sv. Josipa da ga odmah nosi u Egipat, kako bi izbjegao tiraniji Heroda, koji ga je htio pogubiti. Dragi Spasitelj nije htio upravljati samim sobom, nego je dopustio da ga nosi tko hoće i kuda hoće. Izgleda, da se ne smatra dovoljno mudrim da upravlja sa sobom i sa svojom Obitelji, već prepušta Anđelu da radi što hoće. Pa ipak se taj Anđeo ni po znanju ni po mudrosti ne može niti usporediti s Njegovim božanskim Veličanstvom.

Hoćemo li sada biti tako preuzetni i usuditi se tvrditi, da možemo sami sobom dobro upravljati? Da ne trebamo vodstvo i pomoć onih, koje nam je bog dao da nas vode? Usuđujemo se otklanjati pomoć, jer sumnjamo u njihove sposobnosti? Kaži mi, da li je Anđeo bio veći od Božanskoga Spasitelja ili od drage Gospe? Je li bio oštroumniji, bolje rasuđivao? Nipošto! Da li je bio sposobniji, plemenitiji ili obdaren kojom posebnom milosti? Također ne, obzirom na to što je naš Spasitelj bio Bog i čovjek zajedno, a draga Gospa je bila Majka Božja, i prema tome je imala više milosti i savršenstva nego svi Anđeli zajedno. Pa ipak, Anđeo zapovijeda, a Isus i Marija slušaju.

4. razmotri kakav red vlada u svetoj Obitelji. Tko bi mogao posumnjati da draga Gospa ne vrijedi više od sv. Josipa i da nije imala više razboritosti i osobnih sposobnosti za upravljanje kućom, od svoga zaručnika? Pa ipak, Anđeo se ne obraća na nju u slučaju kad treba nešto poduzeti: ići ili doći, a niti joj obrazlaže zašto treba. Ne izgleda li vam da Anđeo čini veliku nepristojnost obraćajući se radije sv. Josipu, nego dragoj Gospi, koja je gospodarica kuće, jer nosi sa sobom blago nebeskog Oca? Nije li Blažena Djevica imala punim pravom razlog da se uvrijedi zbog ovakvog postupka i načina? Bez sumnje, mogla je reći svome zaručniku:«Zašto bih išla u Egipat, kad mi moj Sin nije objavio da to moram učiniti, pa ni Anđeo mi nije o tom ništa kazao.» Draga Gospa ne pita zašto, već joj je dosta misao da Bog tako hoće i da se On veseli kada Mu se podvrgavamo bez premišljanja. Mogla je reći:«Uzvišenija sam i od Anđela i od sv. Josipa.» Ali nije izustila ni jedne riječi ; štoviše: ni ne pomišlja na takvo što.

Vidite, Bog rado postupa s ljudima na ovaj način, da ih pouči kako treba slušati samo iz vrhunaravnih razloga i iz čiste ljubavi. Sv. Petar je bio opor, priprost čovjek, stari ribar, iz neuglednog roda. Sv. Ivan naprotiv, bio je fini, plemeniti mladić, ljubazan, ugodan i obrazovan, a sv. Petar nenaobražen. Pa ipak dragi Bog hoće da sv. Petar vodi druge i da bude vrhovni pastir, a da sv. Ivan bude jedan od onih koje Petar vodi, jedan od onih koji ga slušaju.

Kako je čudan ljudski duh? On se jednostavno neće učiniti sposobnim za to da bi se mogao pokloniti skrivenim Božjim tajnama i Njegovoj svetoj Volji, ako bar donekle ne razumije zašto ovo ili zašto ono. Govori se: « Ja sam nadarenija, imam više iskustva…» i slično. Svi ovi prigovori ne vode drugom već nemiru, zlovolji i mrmljanju. «Zašto mi se daje ova služba? Zašto se ovo sada reklo? Zašto se ovaj posao povjerava ovoj sestri, a ne drugoj?» Kakve li bijede! Kad se jednom počne sve kritički istraživati, onda budimo sigurni da ćemo vrlo brzo izgubiti mir srca. Ne treba nam drugi razlog, osim svijest, da Bog tako hoće. To nam mora biti dosta.

«Ali tko će me uvjeriti da je ovo volja Božja?» htjeli bismo da nam Bog sve otkriva tajnim nadahnućima. Mislimo li da će nam svoju volju objaviti po Anđelu? On to nije činio ni dragoj Gospi, bar ne u ovom slučaju, već joj objavljuje svoju volju posredovanjem sv. Josipa, kojemu je bila podložna kao svome Poglavaru. Možda bismo htjeli da nas Bog sam poučava, da nas rasvjetljuje u ekstazama, ushićenjima, vizijama i što ja znam, kakve nam sve gluposti ne dolaze u glavu, mjesto da odaberemo jednostavni i općeniti put. Put, po kojem se predajemo vodstvu onih koje nam je Bog dao, te slijedimo njihov upute i obdržavamo sv. Pravila. Dakle, neka nam bude dovoljna svijest da bog hoće da slušamo, a nemojmo gubiti vrijeme ispitujući sposobnosti onih, kojima dugujemo poslušnost. Tako ćemo svoju dušu priviknuti da ide posve jednostavno sretnim putem svete i mirne poniznosti, što će nas učiniti Bogu veoma milim.

                                                            III.

Dolazimo do treće točke našeg razmatranja:«Uzmi Dijete i njegovu Majku, bježi u Egipat i ostani tamo, dok ti ne kažem».

1. Anđelov je savjet uistinu kratak i jasan. On postupa sa sv. Josipom baš kao s dobrim redovnikom:«Idi. I ne vraćaj se, dok ti ne kažem». Način kako Anđeo postupa sa sv. Josipom za nas je treća pouka: Moramo se ukrcati na more božanske providnosti bez dvopeka, bez vesala, bez jedara, bez kormila i bez ikakve zalihe, a brigu za same sebe prepustimo dragom Bogu, i to bez pridržaja, bez prigovora, bez straha za ono što bi nam se moglo dogoditi. Anđeo kaže posve jednostavno:«Uzmi Dijete i njegovu Majku i bježi u Egipat!» Ne govori mu ništa ni o putu kojim će ići, ni od čega će na tom putu živjeti, niti u koji će predio Egipta poći, ni tko će ih primiti, ni kako će se tamo uzdržavati. Zar nije mogao siromašni sv. Josip štogod prigovoriti ili zapitati:«Odmah moram ići? Zar je tako hitno?»- Jest, baš sada.- Ovo «sada» nas uči kakvu brzinu traži Duh Sveti od nas, kad nas poziva:«Surge, ustani! Izađi iz sebe samog i iz svojih nesavršenosti!» Duh Sveti je neprijatelj odgađanja i zatezanja. Promotrite, molim vas lijepo, kako dragi Bog postupa s Abrahamom- velikim zaštitnikom i uzorom savršenih redovnika:«Izađi iz zemlje svoje i iz roda svojega.»(Post12) «Kako kažeš Gospodine? Da izađem iz grada? Ali reci mi, moram li ići prema istoku ili prema zapadu?» Abraham je mogao tako pitati, pa ipak nije. Odmah je ostavio svoj dom i otišao, kamo ga je Duh Sveti vodio.

Nije li sv. Josip mogao reći Anđelu:«Zapovijedaš mi da vodim Dijete i Majku, ali reci mi, kako ću ih hraniti na putu? Dobro znaš da nemamo novaca». Sv. Josip ne kaže ništa, već se pun pouzdanja prepušta Gospodinu. On će se već pobrinuti! Bog se skrbio, pomagao, iako ne obilato, ali ipak tako da su mogli skromno preživjeti, bilo radom sv. Josipa, bilo milostinjom dobrih ljudi. Također, svi redovnici prvih kršćanskih vremena su divan primjer pouzdanja u dragog Boga. Oni su bili posve uvjereni, da će im bog pribaviti sve potrebno za život i prepuštali su svu brigu božanskoj Providnosti.

2. ali ne traži se od nas da se prepustimo božanskoj Providnosti samo u onom što se tiče vremenitih dobara, nego također, i naročito, u pogledu duhovnog života, u težnji za savršenstvom. Pretjerana briga za vlastito JA ruši nutarnji mir i uzrokuje u nama neraspoloženja i nastranosti. Čim nam ne ide kako bismo htjeli, bilo samo da opazimo koju nesavršenost ili da počinimo kakvu pogrešku, ma kako mala bila, čini nam se da je sve izgubljeno. Zar je to tako veliko čudo da koji puta posrnemo na putu vlastitog usavršavanja? "Ali ja sam tako nevoljna i puna nesavršenosti", ti to znaš? Tad zahvali dragom Bogu što ti je dao tu spoznaju i ne jadikuj toliko. Blago tebi ako spoznaš da nisi drugo, već sama bijeda. Nakon što zahvališ Bogu, što ti je dao uvidjeti vlastitu bijedu, prekini s tom beskorisnom mekoćom koja je uzrok da se tužiš na svoje slabosti.

     Izvjesne nježnosti koje posvećujemo tijelu veoma se protive savršenosti, ali se beskrajno više tome protivi raznježenost duha. "Ah, ja sam tako nevjerna Spasitelju i zato ne osjećam utjehe u molitvi!" Strašno zaista! "Ali ja sam često u suši i zbog toga mislim da nisam u dobrim odnosima s dragim Bogom, koji je tako pun utjehe." Vrlo dobro! Kao da Bog uvijek daje utjehu onima koje ljubi! Je li ikada bilo stvorenja dostojnijega da ga Bog ljubi, od Marije i Josipa? Je li ikada Bog koga više ljubio od ovo dvoje? Pogledaj, jesu li uvijek u utjesi? Može li se zamisliti jače duševne boli od one, što ju je sv. Josip osjetio, kada je vidio da je Blažena Djevica u blagoslovljeno stanju, a znao je, da je bez njegova sudjelovanja. Njegov jad i čemer bijaše velik, tim veći, ukoliko je ljubavna strast žešća od ostalih duševnih strasti, a ljubomora vrhunac svih boli, kako veli zaručnica u pjesmi nad pjesmama (usp. Pj 8,6) «Ljubav je jaka kao smrt.» Ljubav vrši u duši iste učinke kao smrt na tijelu. «Žar ljubavi», ljubomora, «tvrd je kao grob». Prepuštam vam da mislite, kakva bijaše bol jadnoga sv. Josipa, a također i drage Gospe, kad je vidjela, što o njoj može misliti onaj, koji joj je bio tako drag, i za kojeg je znala da je žarko ljubi; mučila ga je ljubomora, a nije znao što bi učinio. Konačno se odluči da radije pođe šutke od Marije, nego da osramoti onu, koju je toliko cijenio i ljubio.

"Da, ali ja mnogo trpim zbog ove napasti, nesavršenosti". Vjerujem, ali reci mi, može li se to usporediti s onim o čemu smo baš govorili? Ne može. Ako je tako, promislite, imamo li razloga da se tužimo i jadikujemo, kad se sv. Josip nije tužio niti izvana išta pokazivao. Nije izustio ni jedne ogorčene riječi, nije bio neprijazan s dragom Gospom niti ju je zlostavljao, već tiho snosi svoju tešku bol i ništa drugo neće uraditi, samo će je napustiti. A ipak, Bog zna što bi sv. Josip bio mogao učiniti u ovom pogledu.

Ti kažeš:"Ova mi je osoba tako nesimpatična. Moram se jako svladavati, da s njom govorim. Sve što god radi, ljuti me." Svejedno! Ne smijemo joj dati osjetiti svoju odvratnost ni u kojem slučaju. Što ona zato može? Naprotiv, trebamo se vladati kao draga Gospa i sv. Josip. Moramo biti mirni u protivštinama i prepustiti brigu Gospodinu Bogu. On će je ukloniti, kad Mu se svidi. Draga je Gospa bila u vlasti da stiša ovu oluju, pa ipak nije htjela, već je posve jednostavno prepustila izlazak ove okolnosti Božjoj Providnosti.

3. na lutnji razlikujemo dvije žice posve protivnog zvuka: kvintu/najtanju i bas. Koliko su god disharmonične, toliko je potrebno da ih se uskladi, hoćemo li da lutnja dobro svira. Bez sklada ovih dviju žica glas lutnje ne može biti ugodan. Isto je tako na našoj duhovnoj lutnji. I tu se moraju dvije nesuglasne žice uskladiti: velika briga oko vlastitog usavršenja i bezbrižnost za vlastito usavršenje, jer brigu za to potpuno predajemo dragom Bogu. Time hoću reći da se moramo brinuti i nastojati oko svoga usavršenja onako kako to Bog hoće. Ali ipak brigu za samu savršenost treba Njemu prepustiti. Bog traži da mirno i pomnjivo radimo sve ono što naši pretpostavljeni smatraju dobrim, i da uvijek savjesno koračamo onim putem, koji nam pokazuju redovnička pravila i poslušnost, sve ostalo prepustimo Njegovoj očinskoj brizi i, koliko je moguće, sačuvajmo duševni mir, jer «u miru bijaše pripravljeno mjesto Gospodinu» To znači u srcu, koje je postiglo mir i koje je puno mira.

Vi znate, kad je jezero posve mirno i kad mu vjetar ne uznemiruje vodu, da se u njemu za vedre noći nebo sa svojim zvijezdama tako odražava, da gledajući dolje vidimo istu ljepotu neba, kao kad gledamo gore. Isto tako i naša duša može primiti u sebe sliku dragog Spasitelja kad je smirena i kad je vjetar suvišnih briga, hirovitosti i prevrtljivosti ne uznemiruje i ne smeta. Ali kad je duša uzbuđena, uznemirena, kad je lome bure strasti i kad im daje vlast da one njome vladaju, a ne razum, tada nije sposobna da odrazi lijepu i milu sliku Raspetog Spasitelja, ni mnoštvo Njegovih divnih kreposti, niti Mu može poslužiti za počivalište.

Dakle, moramo prepustiti brigu za same sebe volji Božanske Providnosti, a uz to tiho i jednostavno vršiti sve ono, što je u našoj moći, da se popravimo ili usavršimo. Kod toga treba pomno paziti da se duša ne zbuni ili uznemiri.

4. konačno napominjem da je Anđeo rekao sv. Josipu da ostane u Egiptu, dok mu ne rekne da se vrati.

Ni tada sv. Josip nije pitao:«Gospodine, kad ćeš mi to kazati?» Time nas uči da ne pitamo «Hoće li dugo trajati?», kad nam se naloži da preuzmemo neku dužnost. Naprotiv, pristupimo joj jednostavno i nasljedujmo Abrahamovu savršenu poslušnost. Kad je njemu Bog naredio da žrtvuje svoga sina, niti je prigovarao niti se tužio niti je odgađao, već je odmah poslušao zapovijed Božju. Zato ga je Bog nagradio na osobit način. Dao mu je da nađe ovna, kojega je Abraham žrtvovao na gori mjesto svoga sina, a Gospodin se zadovolji njegovom dobrom voljom.

5. zaključujem upozoravajući kako je sv. Josip jednostavno poslušao Anđela, kad mu je naložio da ide u Egipat. Nije li mogao reći:«Naređuješ mi da odnesem Dijete i da pobjegnem pred jednim neprijateljem, a bacaš nas u ruke tisuće i tisuće neprijatelja, koje ćemo naći u Egiptu. Ta mi smo Izraelci!» Ali svetac ne premišlja o zapovijedi i zato odlazi pun mira i pouzdanja u Boga. I mi moramo tako raditi. Ako nam se dade neka dužnost, nemojmo reći:«Bože moj, ja sam tako nagla. Ako mi daju ovu službu, učinit ću stotinu gluposti.» Ili «Već sam tako rastresena, ako postanem vratarica, bit ću još i više, jer se na vratima sazna toliko novosti! Ali kad bi me ostavili u mojoj ćeliji, bila bih tako čedna, tako mirna i tako sabrana.»

Idite posve jednostavno u Egipat, među veliku množinu neprijatelja što ćete ih tamo imati. Bog koji vam naređuje da idete, čuvat će vas i nećete poginuti. Naprotiv, ako ostanete u Izraelu, gdje je neprijatelj vaše dobre volje, bez sumnje ćete stradati. Nije dobro da biramo službe i poslove po svojoj vlastitoj volji, jer se u tom slučaju moramo bojati da nećemo udovoljiti svojoj dužnosti. Ako nam se pak daje neka dužnost ili neki posao u poslušnosti, primimo bez prigovora! Bog je s nama. On će dati da više postignemo za svoje savršenstvo, nego kad bismo bili lišeni te dužnosti. Ponovno vas sjećam onoga što je Kasijan rekao, kako krepost ne traži da budemo lišeni prigoda da padnemo u nesavršenost, koja joj je protivna. On veli:«Nije rečeno da sam strpljiv i blag ako izbjegavam susret s ljudima. Tako npr. kad sam bio posve sam u svojoj ćeliji, dogodilo mi se da sam se tako žestoko razljutio što mi nije ognjilo hvatalo vatru, da sam ga bacio na zemlju.»

Sada moram završiti i ostaviti vas u Egiptu s dragim Spasiteljem, koji je, kako ja mislim, a i drugi tako drže, pravio male križeve, nakon što je pomagao svom svetom poočimu u poslu. To je znak da je već onda počinjao silno čeznuti za onim časom, u kojem će otkupiti svijet.