9. razgovor

DEVETI RAZGOVOR

O ljubavi prema stvorenjima

   1. Ima izvjesnih ljubavi koje izgledaju neobično velike i savršene u očima stvorenja, a pred Bogom su malene i bez ikakve vrijednosti. Razlog je u tome što se ova prijateljstva ne temelje na pravoj ljubavi, koja je Bog, već samo na nekim naravnim srodnostima i sklonostima, na kakvu uvjetu, koji je po ljudski hvale vrijedan i ugodan. Naprotiv, ima drugih ljubavi, koje izgledaju veoma slabe i ništavne u očima svijeta, a koje su pred Bogom vrijedne i odlične. Čini ljubavi koje iskazujemo onima koje ljubimo na ovaj način, savršeniji su tisuću puta, jer se sve radi samo za Boga. Usluge i druge pažnje koje iskazujemo onima, koje ljubimo iz sklonosti, mnogo su manje zaslužne, zbog velike ugodnosti i zadovoljstva koje imamo čineći ih, i što ih obično vršimo više iz ovog poticaja, nego iz ljubavi prema Bogu.

Ima još jedan drugi razlog, koji čini ova prijateljstva o kojima smo govorili mnogo manjim od posljednjih: nisu trajna. Budući da im je uzrok tako krhak, čim dođe kakva neprilika, počinju se hladiti i mijenjati. Tako ne biva s onima koja su samo u Bogu, jer im je uzrok čvrst i trajan.

U vezi s ovim daje sv. Katarina Sijenska lijepu usporedbu. Ona kaže:“Uzmete li čašu i napunite je vodom iz vrela te pijete iz nje tako da je ne izvadite, ma pili vi koliko god hoćete, čaša se ne prazni; ali ako je izvadite van izvora, nakon što ste pili, čaša je prazna. Tako je i s prijateljstvima. Kad ih ne udaljimo s njihova izvora, ona ne presuše nikada.

     2. Pažnje i znakovi prijateljstva koja činimo protiv svoje vlastite sklonosti, onim osobama prema kojima osjećamo odvratnost, bolji su i ugodniji Bogu od onih, koje činimo kad nas privlači osjetna sklonost. To se ne mora nazvati dvoličnošću ili pretvaranjem, jer ako i osjećam odvratnost, ona je tek u nižem dijelu duše, a čini koje vršim, vršim ih snagom razuma, koji je glavni dio moje duše. Tako, kad bi ona osoba kojoj izražavam pažnju znala, da to činim jer osjećam prema njoj odvratnost, ne bi se trebala vrijeđati, već bi tu pažnju morala tim više cijeniti, nego kad bi proizlazila iz osjetne sklonosti. Odvratnosti su naravne i same po sebi nisu ni malo loše, kad ih ne slijedimo. Naprotiv, to je sredstvo da vježbamo tisuću vrsta kreposti; i sam dragi Spasitelj je s nama zadovoljniji kad Mu dođemo sa krajnjom odvratnošću poljubiti noge, nego kad bi Mu prilazili s mnogo slasti. Tako oni koji nemaju ništa privlačna, vrlo su sretni jer su sigurni, da je ljubav koja im se iskazuje savršena jer je sva u Bogu.

      3. Često mislimo da volimo jednu osobu radi Boga, a volimo je radi samih sebe. Služimo se izlikom njezinih kreposti i kažemo da je to razlog zašto je volimo, ali ne manji razlog je i taj, što u tome nalazimo utjehu. Jer nije li ugodnije vidjeti da k vama dolazi duša puna dobrih sklonosti i koja potpunom točnošću slijedi vaše savjete, koja ide vjerno i mirnim putem koji ste joj označili, negoli vidjeti drugu svu uznemirenu i smetenu, slabu u nasljedovanju dobra, kojoj treba tisuću puta reći jednu te istu stvar? Bez sumnje ova prva vam više pruža. Dakle, ne volite je radi Boga, a jer je ova druga isto tako njegova, kao i prva, vi biste je morali više voljeti, jer se na njoj mora više raditi radi Boga. Istina je, gdje ima više Boga tj. kreposti, koja je sudioništvo u božanskim svojstvima, tome moramo posvetiti i više ljubavi, kao npr. : ako bi se našla duša savršenija od našega duhovnog oca, morali bismo je više voljeti iz ovog razloga; ali bismo ipak morali voljeti mnogo više našeg duhovnog oca, jer je on naš otac i vođa.

     4. Moramo ljubiti dobro na svome bližnjemu, kao na samima sebi. To osobito

vrijedi u redovništvu, gdje sve mora biti savršeno i zajedničko. Ne smijemo se žalostiti ako jedna sestra vježba krepost na naš račun. Npr.: nađem se kod vrata s jednom sestrom koja je mlađa od mene i povučem se da je pustim naprijed. Ukoliko ja vježbam krepost poniznosti, ona mora s blagošću vježbati jednostavnost, i kod drugoga susreta mora nastojati da me predusretne. Kod svih sličnih vježbi imajmo nakanu da se Bog slavi, a nas se ne tiče kako i po kome.  Tako, kad bi se pružila prilika da se učini neko djelo kreposti, i da nas dragi Spasitelj zapita koga bismo najradije htjeli da ga izvede, trebalo bi odgovoriti:  Gospodine, ona koja će ga moći učiniti više na Tvoju slavu. Kad nemamo ovoga izbora, moramo željeti da ga sami učinimo, jer prava ljubav počinje sama od sebe. Ali ako to ne možemo, moramo se radovati, uživati i biti veoma zadovoljni, što ga jedna druga sestra vrši. Na taj način stavljamo savršeno «sva dobra u zajednicu» (usp. Dj 2, 44; 4,32). To isto vrijedi i što se tiče vremenitih dobara. Samo da je kuća opskrbljena onim što treba, ne moramo se brinuti da li smo privrijedili mi ili drugi. Kad još naginjamo ovim malenkostima, znak je da postoji još „moje i tvoje“.

     5. Kad čujemo zvono - znak poslušnosti - moramo misliti da je to glas dragog

Spasitelja koji nas zove. Treba poći odmah, pa i onda kad bismo bili zauzeti poslom za Boga. Premda malo zakašnjenje nije nevjera, ipak je velika vjernost i krepost vrlo ugodna Bogu, da ni trenutak ne kasnimo. Isto tako, ima tisuću stvari kod kojih ne griješimo ako ih ne vršimo, ali ako ih učinimo, vršimo lijepu krepost. Kao npr. tiho govoriti, lagano hodati, oboriti oči, dobro provesti rekreaciju  i slične stvari, koje su ipak veoma potrebne zbog pristojnosti i sabranosti.

      6. U našim redovničkim kućama s dobrom stegom, govori se malo bespotrebnih riječi, jer iako sve ono što se kaže nije potrebno, to je obično ili jednostavno saopćavanje misli, kojima podržavamo razgovor ili riječi, koje se govore radi odmora i zajedničkog razgovora, gdje je dobro da svatko sudjeluje. I ono što bi u drugo vrijeme bilo bespotrebno, kad se kaže u vrijeme odmora nije bespotrebno, jer ima koristan cilj. Ali ako izvan odmora, u vrijeme kada treba govoriti o pobožnim stvarima, pojedina priča o onom što je sanjala, to bi zaista bilo bespotrebno. Isto su tako bespotrebne riječi, kada koristimo vrlo mnogo riječi da kažemo nešto, a te riječi nisu ni malo potrebne da se to razumije.  Ako se to ipak dogodi iz neznanja onoga koji govori, i koji se ne zna drugačije izraziti, nema nikako grijeha.

     7.Mi nećemo nikada upoznati svoju vlastitu savršenost, jer nam se događa kao onima koji plove na moru.  Oni ne znaju da li se pomiču, ali zna glavni kormilar, koji se razumije u vještinu plovidbe. Isto tako ne možemo suditi o svom vlastitom napretku, ali možemo o napretku drugih; naime, mi nismo sigurni kad činimo jedno dobro djelo, da smo ga učinili savršeno, jer nam to brani poniznost. Dakle, ma da i možemo suditi o napretku drugih, ipak ne smijemo nikada odrediti da je jedna osoba bolja od druge, jer vanjština vara. I tako netko tko bi izgledao veoma krepostan izvana u očima ljudi, pred Bogom će biti možda manje krepostan od onoga, koji je izgledao mnogo nesavršeniji.

Poniznost nije samo milosrdna, već blaga i gipka, jer ljubav je poniznost koja se uzdiže, a poniznost je ljubav koja silazi. Poniznost će biti na najvišem stupnju svoje savršenosti kad više ne budemo imali svoje vlastite volje; poniznošću je ispunjena «sva pravednost» (Usp. Mt 3,15).