Počasna straža Presvetog Srca Isusova

Njezino podrijetlo

Počasna Straža ima svoj početak na Golgoti, svoj temelj u rani Presvetog Srca Isusova,
svoje uzore u prvim «počasnim stražama» koje su okružile osamljeni Križ na Kalvariji
kad je Srce Isusovo bilo probodeno kopljem.
Počasnu stražu je činila Presveta Djevica, sv. Ivan i sv. Marija Magdalena.
                                                                     Bl. Maria de Jesús D-Martiny

Kao udruga Počasna Straža Presvetog Srca Isusova je ustanovljena
u samostanu sestara od Pohoda Marijina u Bourgu, 13. ožujka 1863. godine,
zahvaljujući sestri Mariji od Presvetog Srca Bernaud i ubrzo se proširila po cijelom svijetu.

Cilj Počasne Straže

Odgovoriti na neizmjernu Isusovu ljubav. Tražio sam tko bi me utješio i nisam ga našao. Sestra Marija od Presvetog Srca se osjetila potaknutom da odgovori na taj prigovor svog Učitelja. Okupila je grupu osoba koje su se izmjenjivale svaki sat i tako nastavile misiju prve Počasne Straže na Kalvariji, u zadovoljštinu za manjak ljubavi prema Presvetom Srcu i prikazujući svoje trpljenje kao najbolji znak utjehe Presvetom Srcu. Simbolično, imena članova udruge napišu se u određeni sat uokolo Srca Isusova, koje je logo našeg Reda.

Dragocjeni dar

Misija povjerena članovima Počasne Straže je štovanje ranjenog Srca Isusova i prikazati
Ocu nebeskom Krv i Vodu probodenog Srca za potrebe Crkve i spasenje ljudi. To je učinila na Kalvariji Blažena Djevica, sv. Ivan i sv. Marija Magdalena u trenutku kad je vojnik kopljem probo Spasiteljevo Srce. Tako je započela neka vrsta mističnog svećenstva koje se produžilo u Crkvi. Počasna Straža je to primila u nasljeđe.

Sadašnji trenutak

Danas se želi izbrisati Božje ime i njegova prisutnost u svijetu, zato je više nego ikada potrebno biti svjedoci njegove ljubavi i našim životom svjedočiti prisutnost njegova kraljevstva:

kraljevstva Istine i Života, kraljevstva Svetosti i Milosti,
kraljevstva Pravde, Ljubavi i Mira.

Tko je bila s. Marija od presvetog Srca?

Constance Bernaud rodila se u gradu Besancon 28. listpoda 1825. U dobi od pet godina Konstance je prisustvovala pogrebu jedne redovnice milosrdnice u Besanconu i od tog dana počela je ponavljati: «Želim postati redovnica». Bila je potpuno sigurna da je Gospodin poziva na posvećeni život, pa je o tome govorila župniku Notre Dame, koji ju je pripremao na prvu sv. Pričest, no namjesto da nađe utjehu i vođu, našla je svećenika koji se nije složio s njom. I otac joj ne dopusti da postane redovnica, čak joj je jednog dana rekao: «Ako postaneš redovnica, umrijet ću od boli». Zapreke njezinu zvanju bile su tako velike, da se Konstance 14. listopada 1841., udala za dvadeset osmogodišnjeg Thieulina. No, brak nije bio sretan, a muževa ljubomora prouzročila je Konstanci mnogo patnje. Da izbjegne protivštine, Konstance se povukla i utekla molitvi i pobožnim vježbama. Muž je umro 26. srpnja 1849. nakon što je po Konstancinim molitvama prigrlio vjeru.

Tada se u njoj nanovo probudila želja da uđe u samostan, no radije se vratila obitelji, niti ne pomišljajući da se ponovno uda.
Zajednica u Bourgu je započela moliti za Konstancu, a majka poglavarica ju je pozvala da u samostanu obavi duhovne vježbe za pripravu blagdana Presvetog Srca Isusova. Konstance je odlučno prihvatila ponudu i provela nekoliko dana u samostanu. Ojačana biskupovim savjetom ušla je u samostan Pohoda u Bourgu, a 28. srpnja 1849. započela je svoj redovnički život. Prolazila trenutka jake sumnje, i u tom razdoblju je napisala:
«Iscrpljena sam pod bremenom trpljenja, a ipak volim svoje zvanje».
Kod primanja redovničkog odijela dobila je ime Marija od Presvetog Srca.

Te godine 1850., novicijat je bio pun mladih djevojaka.U punom ljupkom zanosu prema Bogu, sestra Marija je 22. rujna 1860. prinijela svoj život Bogu kao žrtva Srcu Isusovu i shvatila je u nutrini da je njen prinos bio primljen. 12. ožujka 1863., s. Marija je imala intelektualno viđenje. Odmah je nacrta ono što je vidjela i napisa: «Slava! Ljubav! Zadovoljština!» i «Počasna straža Srca Isusova», zatim je stavila u sredinu grb Reda Pohoda. Nakon nekoliko dana, s. Marija je izabrala devet korova anđeoskih kako bi zajedno sa Djevicom, sv. Josipom i svetima, bili zaštitnici članova počasne straže, koji se obvezuju na zadovoljštinu i ljubav prema Srcu Isusovu.

Na kraju mjeseca ožujka pristiglo se je i prvo dopuštenje mjesnog biskupa. Poglavarica Annecyja Anna Marija Babin napisala je u Bourg: «Ono što nam se osobito sviđa u ovoj pobožnosti jest da se ne nameće nikakva posebnost, nikakva molitva; u biti ne radi se nego o najtočnijem opsluživanju pravila, tijekom izabranog sata u danu, stoga smo je prihvatile svim žarom srca.» Krajem 1863. svoj pristanak dalo je 112 samostana Pohoda.

Počasna straža se brzo raširila i zahvaljujući neumornom radu blažene Marije Deluily-Martiny, utemeljiteljice kćeri Srca Isusova u Marseillu i Mathilde de Nedoncel iz Belgije. Počasna straža održavala je kontakte sa članovima. U veljači 1882. izišao je prvi broj mjesečnog časopisa koji je sadržavao pismo biskupa iz Belleyja koji je tumačio svrhu udruge i ulogu biltena. I s. Marija se brinula o uredništvu časopisa, osim toga održavala je dopisivanja s članovima po čitavoj Francuskoj. Brzo širenje Počasne straže uzbunilo je poglavarice Pohoda. Osim toga s. Marija imala je problema i zbog slabog zdravlja. Druge kušnje bile su u pripremi i bivale su sve tvrđe iako ju je Gospodin neprestano podržavao. U rujnu 1866. ušla je u duhovne vježbe i osjeti se puna dubokog mira kako je sama napisala:

« Sve žrtvovati iz ljubavi prema Bogu, iz poslušnosti, čak i interese za slavu Srca Isusova.
To je više nego moj život. Živjeti za mene znači Krist.»

Samostanu Pohoda u Bourgu, biskup je naložio krajnju razboritost i suzdržanost. Konačno 26. studenog 1878. papa Leon XIII. kanonski je utemeljio počasnu stražu kao nadbratovštinu za Francusku i Belgiju sa sjedištem u Bourgu. Nakon dvije godine svečano je proglašeno službeno papino pismo u kapeli Pohoda u Bourgu. Djelo je zadobilo službeno i konačno odobrenje Crkve. Život s. Marije primicao se svome svršetku. Posljednjih mjeseci povukla se u bolesničku sobu zbog tuberkuloze. Zdravstveno stanje s. Marije se sve više pogoršavalo tako da gotovo nije uspijevala govoriti, posljednje riječi koje je izgovorile odnosile su se na počasnu stražu i njene članove; zatim je ušla u agoniju. Cijela je zajednica molila uz uzglavlje umiruće, a potom je blago usnula. Bio je 2. kolovoz 1903.