Kapela Corpus Domini

"Euharistija, Isusova spasiteljska prisutnost u zajednici vjernika i njezina duhovna hrana,
najdragocjenije je što Crkva ima na svome povijesnom putu...
U mnogim mjestima klanjanje Presvetom oltarskom Sakramentu
također je važna svakodnevna vježba i postaje neiscrpno vrelo svetosti...
Euharistija nam je dana da naš život, poput Marijina, uzmogne sav postati Veliča!"
Bl. Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia

Gradnja i uređenje kapele

U svetoj godini 1940.-41. ostvarena je želja i trajni san zagrebačkoga Društva sveudiljnoga klanjanja da se uredi Dom Božje Providnosti i kapela Corpus Domini koja bi bila prvo mjesto sveudiljnoga klanjanja-adoracije na tlu naše domovine Hrvatske. Čini se da je to bilo Božje određenje, jer sva Božja djela potječu ni iz čega i pokažu se kao prava božanska djela. Međutim, zagrebačke gospođe, članice «Društva sveudiljnog klanjanja Presvetom oltarskom Otajstvu i za potporu siromašnih crkava» koje je vodio biskup dr. Josip Lach nisu imale nikakvih sredstava kojima bi podmirile troškove gradnje i životnih uvjeta. Njihov jedini izvor bila je vjera u Božju Providnost, radosna žrtva i doprinos vjernika koji su im velikodušno pomagali. Njihovu molitvu Bog je blagoslovio i poslao im veliku dobročiniteljicu gđu Zoru Vasić. Ona je bila najveća dobročiniteljica svim katoličkim ustanovama u zemlji. Grad je poklonio prikladan teren za gradnju na periferiji u Mošćeničkoj ulici na Trešnjevci. Središnji je dio predstavljala kapela Corpus Domini, koju je sredinom ožujka 1939. blagoslovio prečasni dr. Josip Lach. Uređenje kapele bilo je od početka do kraja praćeno rijekom Božje milosti.
Poseban dar Božje Providnosti ostvario se po pozivu beuronskim benediktincima dr. Virgilu Redlichu i opatu Adalbertu Neippergu koji su se odazvali da gospođama u Društvu održe duhovnu i liturgijsku obnovu. Njihovim dolaskom su se graditelji kapele upoznali s duhom beuronske umjetničke škole, čiji je utemeljitelj monah Desiderius Lenz dobro poznat u umjetničkom svijetu. Tada su se upoznali s klasičnom jednostavnošću i ljepotom beuronskoga stila koji se nadahnjivao na stvaralaštvu egipatske graditeljske umjetnosti i mističnoj simbolici lotosovog cvijeta. Tako se ovo planirano euharistijsko svetište ostvarilo upravo u tom stilu.
No trebalo je poduzeti prvi korak i stupiti u kontakt s profesorom Plečnikom iz Ljubljane jer je on bio stručnjak u crkvenom graditeljstvu. Kako je on imao neke neočekivane poteškoće nije mogao prihvatiti molbu da napravi nacrte za gradnju kapele.
Tijekom daljnjih događaja ponovno je vidljiv prst Božji. Jednoga dana stiglo je pismo opata Neipperga u kojem najavljuje dolazak dviju benediktinki u našu zemlju. One su trebale posjetiti preostale ženske samostane benediktinskoga Reda na hrvatskim otocima i tamo uvesti reformu monaškoga života. Zbog njihova dolaska, molio je opat gospođe u Društvu da ih prime na kratak smještaj, a one su to velikodušno prihvatile.
Obje su sestre bile umjetnice, a mlađa po imenu Gertrudis Dold, bila je učenica samog Desideriusa Lenza i pod njegovim je vodstvom radila punih pet godina što je također bilo čudo Božjega milosrđa. Nakon 2 dana njihovog boravka, sestre su morale krenuti dalje po svom zadatku. U međuvremenu je 25. lipnja sada blaženi A. Stepinac posjetio gradnju na Trešnjevci i blagoslovio je.
Nakon toga, Božja im je Providnost poslala sasvim neočekivano brzojav koji je najavio iznenadan dolazak sestara benediktinki nakon njihovog osmotjednog boravka u Dalmaciji. Sadržavao je njihovu molbu da pripreme sve što je potrebno za odlazak s. Gertrudis u bolnicu kako bi se mogla podvrći dosta teškoj operaciji. Ovo se dogodilo kao grom iz vedra neba i kao veliki blagoslov za kapelu Corpus Domini. Naime, cijelo vrijeme svog oporavka, s. Gertrudis, darovita učenica genijalnog Desideriusa Lenza iskoristila je za planiranje unutrašnjeg uređenja kapele.
Mnogobrojne slike i nacrti bili su u skladu sa Svetim Pismom i drugim liturgijskim spisima. Pomogla joj je savjetima i djelom akad. Kiparica Mila Wod, jedna profinjena umjetnička duša. Za izradu freski zaslužni su akademik Dragutin Maraković te slikar Anton Mezdjić. Jadan od najboljih radnika imenom Dovšek podrijetlom iz jedne istarske obitelji, napravio je oltar i pričesne klupe u bijelom mramoru. Svi drveni objekti: raspelo, ispovjedaonica i klupe bile su povjerene stolaru Antonu Wurzingeru. Pravi dragulji kapele su prekrasno pozlaćeni tebernakul, pokaznica i sve potrebne stvari za Božju službu kao i okviri križnog puta završeni radom Karola Tratnika u Mariboru.
Za freske na zidovima treba zahvaliti gospođi Vasić, oltar je dar Stjepana Korenića, pričesna klupa gospođe Julijane Brumšmid. Tu je bilo još ljudi koji su doprinijeli uređenju kapele, a za sve njih treba zahvaliti Božjoj Providnosti koja ih je poslala.
Na blagdan sv. Ilije, proroka (nedjelja), 20. lipnja 1941. g., mogao je biskup dr. Josip Lach posvetiti kapelu. U oltar su ugrađene relikvije svetih mučenika Auksilija i Klementa uzete iz rimskih katakomba.
Povijest kapele Corpus Domini može se zaključiti stihom: «Milosrđu Tvojem, Gospodine pjevat ću dovijeka!», zahvaljujući velikom liturgijskom daru po genijalnoj olovci i umijeću sestre Gertrudis Dold.
Kapela Corpus Domini neizrecivi je dar ne samo za svaku sestru, već i za sve one koji su dionici naših molitava i svakodnevnog izgaranja. Danas je klanjanje u kapeli svaki dan od 7 do 17 sati. U satovima kada nema nikoga od vjernika na klanjanju, sestre preuzimaju tu dragu dužnost radosna srca.

Klanjanje pred Presvetim

Više o kapeli Corpus Domini