Poslanje Sestara Pohoda Marijina

«Hodočasnička Crkva je po svojoj naravi misionarska», stoga je poslanje bitno i za Ustanove kontemplativnog života. Klauzurne redovnice ga izvršavaju boraveći u misionarskom srcu Crkve, po trajnoj molitvi, prinosom sebe i prikazivanjem žrtve hvale.
Tako njihov život postaje otajstvenim izvorom apostolske plodnosti blagoslovom za kršćansku zajednicu i za čitav svijet.
Ljubav, ulivena u srcima po Duhu Svetomu je ta koja čini monahinje suradnicama istine, sudionicama djela Kristova Otkupljenja i sjedinjuje ih s ostalim članovima Otajstvenog Tijela, čini plodnim njihov život, potpuno određen postizanju ljubavi, na dobrobit svima.
Sv. Ivan od Križa piše da je "doista, dragocjeniji s Gospodnjeg gledišta i od veće koristi za Crkvu, trunak čiste ljubavi, nego sva ostala djela zajedno."
Stvaran doprinos kontemplativnih redovnica evangelizaciji, ekumenizmu, razvoju Kraljevstva Božjeg u raznim kulturama, je izvrsno duhovan, poput duše i kvasca apostolskih inicijativa, prepuštajući njihovo aktivno dioništvo onima koji su za to nadležni po pozivu.

Verbi sponsa 7

Kontemplativni samostan tvori dar i za mjesnu Crkvu kojoj pripada. Jedna kontemplativna zajednica može se prispodobiti s Mojsijem koji u molitvi odlučuje o sudbini Izraelovih bitaka (usp. Izl 17,11) i sa stražom koja bdije noću u iščekivanju zore (usp Iz 21,6).
Biskupi, kao pastiri i usavršitelji čitavog Božjeg stada, su prvi čuvari kontemplativne karizme. Stoga moraju kontemplativnu zajednicu hraniti kruhom Riječi i Euharistije, pružajući i, ako je potrebno, odgovarajuću duhovnu pomoć po za to pripravljenim svećenicima.

Verbi sponsa 8

Nijedna duhovnost nije namijenjena samo za osobno posvećenje. Dakle,  i mi  iako ne izlazimo iz samostanskih zidina, osim u izvanrednim prilikama,  te iako se ne bavimo nikakvim apostolskim djelovanjem, ipak imamo svoje poslanje. Posvećenje i poslanje su nerazdvojivi jedno od drugoga. Ne možemo ni zamisliti da bi naš život bio poput neke zatvorene školjke, nešto od čega samo mi možemo imati koristi. Nijedna karizma u Crkvi nije darovana samo osobi koja je prima, nego služi na dobrobit  svih ljudi. Često nas se pita: «Kakav smisao ima taj vaš način  života?» Da se shvati ovaj naš život, treba se, doista, staviti  u optiku vjere. Izvan  okvira vjere klauzurni bi život jednostavno bio čisti apsurd. U vjeri ne samo znamo, nego dokučujemo stvarnost koja nije ograničena samo na ono što se može vidjeti i dotaknuti: "stvari duha" nisu nipošto manje istinske od onih materijalnih!  Dovoljno je samo prisjetiti se iskustva koji nam je svima zajednički: osjećaj, ljubav, solidarnost su stvarnosti koje se ne dotiču rukama, pa ipak nitko ne može tvrditi da ne postoje. Polazeći od te spoznaje, odgovor na značenje našeg  tako skrivenog života, poprima različite nijanse.

NEBESKI PUTOKAZI

Klauzurna zajednica anticipira nadasve nebeske slasti. Život življen u klauzuri poziv je na stvarnosti koje ne prolaze. Pa i ateist koji se iskreno zaustavi u razmišljanju, pitat će se kako je moguće da ljudska stvorenja u svemu slična onima koji ga okružuju i s kojima se susreće, uspijevaju živjeti na način koji je tako neuobičajen od 'normalnog života'.
Dakle, budući da ipak ima takvih koji se odlučuju na takav neuobičajen život – same smo svjedokinje takvog života! - onda mora biti tu NETKO "za koga" se isplati tako živjeti i koji je jači i privlačniji od svega ostaloga. Naša prvotna zadaća jest doista ta, da svjedočimo na šutljiv način te svojim životom ukazujemo na putokaze koji vode prema nebu. Naš život, dakako, ne upućuje samo na nebo kao cilj kojemu svi težimo, nego naš je život "najuzvišenije dobro" radi kojeg se isplati sve drugo žrtvovati. Mi smo poput onog mirisnog ulja koje je Marija Magdalena u Betaniji izlila na Gospodinove noge. Ta mirisna pomast predstavlja zapravo simbolično naš život. Istina je da ima tolikih potrebitih: siromašnih i bolesnih koji traže geste ljudske ljubavi. No postoji i drugi vapaj kojeg čujemo u svojim srcima, a to je onaj koji je Isus rekao našoj svetoj sestri Margareti Mariji: "Žarko žeđam da me ljudi časte u presvetom Oltarskom Sakramentu, ali ne nalazim nikoga koji bi se založio kako bi utažio moju žeđ i odgovorio na moju ljubav. "
Nema sumnje i danas Bog zove duše da žive u njegovoj blizini dajući zadovoljštinu za tolike grijehe koji se nanose njegovom božanskom Srcu. A onima koji bi nas htjeli u tome spriječiti uzvraćamo Isusovim odgovorom: "Pustite ih! Jer siromahe ćete uvijek imati sa sobom, a mene nećete imati uvijek" (Ivan 12, 7-8) Dakle, to "rasipanje" darovanih nam života iako bez prividne koristi, jest ono što Crkvu Božju ispunja "ugodnim mirisom" ( usp. 2 Kor. 2, 15).

ŠUTNJA

Šutnja  - i to baš "fizička" šutnja koja se postiže askezom - jest prijeko potrebna da bismo se susreli sa samima sobom. U tom ozračju mira rađa se druga "šutnja", ona duboka u koju ne prodiru ljudski glasovi i buka ovog svijeta, i koja nam zato dopušta kontakt s Bogom, a zasniva se na  molitvi. Mi redovnice Pohoda tu šutnju učimo prvenstveno od Marije, naše nebeske Majke koja je "sve te stvari čuvala i prebirala u svom srcu". Potreba da se održava ozračje nutarnje i one vanjske šutnje, ne treba navoditi na razmišljanje kako su klauzurni samostani mjesta izolacije od svijeta, naprotiv, to je srce koje svojom ljubavlju grije svijet, upravo svojim šutljivim načinom života. Potrebe svijeta i nakane ljudi nosimo u svom srcu i prinosimo ih Ocu i upravo je zato potrebno to ozračje šutnje, jer u buci Božji glas se ne može razabrati.

BLAGOST I PONIZNOST

Posebna karizma sestara Pohoda Marijina jest nadasve da nasljedujemo Isusa u njegovu intimnom razgovoru s Ocem. Potom da ga nasljedujemo  u življenju jasne zapovjedi koju je uputio svojim učenicima: "Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca"! Isus nije tražio od nas da naučimo od Njega da činimo čudesa,  nego da ga slijedimo na putu malenosti, skrovitosti, u njegovoj beskrajnoj blagosti prema ljudima. Zatim da ga nasljedujemo u misteriju, koji nas karakterizira: misterij Pohoda. Gdje je Isus u tom otajstvu? Skriven je u  Marijinu krilu; ipak po Njoj, tj. služeći se njenom prisutnošću i glasom, On se ponazočuje i djeluje. Elizabeta puna Duha Svetoga prepoznaje u njoj "Majku Gospodina mojega", govoreći "čim doprije glas tvoga pozdrava, zaigra mi čedo u utrobi" (usp. Lk 1, 44). Nasljedovati otajstvo Pohoda stoga znači  živjeti duboku intimnost s Majkom, povjeravajući se potpuno Njoj u svemu.

RADOST

Posebna karakteristika klazurnih redovnica jest radost. Naš je život ispunjen jer je radostan. Nije, dakle ispunjen nekom ispraznom srećom koja nam se objelodanjuje preko televizije, nego ovdje je riječ o radosti i sreći koje nam nitko ne može oduzeti zato jer se temelje na vjeri. Radost je to koja se živi i usred neizbježnih suza, ona koja ispunja srce i daje mu da pjeva svome Bogu. Radost je to što nam je darovana milost da uranjamo u ljubav, ali ne onu stvorenja, nego Božju ljubav koja nam se očitavala na križu.
Radujemo se malim stvarima: predivnom osvitu zore, prekrasnom sumraku, cvijetu, travki i pjevu ptica. Dar je to da se čovjek može baš tome radovati, a to se uči upravo živeći u klauzuri. Da, jer ograničenje prostora potiče da idemo u dubinu kako bismo zamijetile tisuće tankoćutnosti Božje ljubavi koja nam se iz dana u dan očituje.
Radujemo se i sestrama s kojima živimo, njihovu smiješku i njihovu primjeru koji nas izgrađuju; štoviše, može se radovati i vlastitim pogrješkama, jer sve nas vodi k Bogu, samo ako smo vjerni da se uvijek iznova dižemo i započinjemo svoj put u poniznosti. Vlastita slabost i slabost drugih jest prilika da drugoga prihvatimo onakvoga kakav jest, a ne da ga mijenjamo. Ljubeći drugoga, pomažemo mu da se mijenja. Nije li to nepresušni izvor radosti?
Radosne smo jer u našem životu sve ima smisao, čak ono što nema nikakve važnosti. Koja gesta, riječ, malo djelo učinjeno iz čiste ljubavi, trpljenje… sve baš sve vodi nas Bogu, koji je beskrajna radost. A najveća naša radost, dakako, jest radost što pripadamo Njemu, izvoru svakog dobra.
Prisjetimo se primjera Ivana Pavla II., kad su mu načinili traheotomiju (prorez dušnika) i više nije mogao govoriti, zamolio je list papira na kojem je napisao: Što ste mi učinili? – zatim –Totus tuus! tj. Marijo, sav sam tvoj! Bilo je to njegovo geslo, no i ključ čitavog njegova života. Neka postane i naš kako bismo bile radosni svjedoci Božje ljubavi u zajedništvu s Marijom našom Majkom.

ŽIVOT SESTARA POHODA MARIJINA PRIPOVJEDAN U SLIKAMA
MALE KRIJEPOSTI SVOJSTVENE REDU POHODA MARIJINA

PONIZNOST	BLAGOST	MALENOST
JEDNOSTAVNOST		PREDANJE U BOŽJU VOLJU

Sestre Pohoda Marijina pozvane su:

1. Biti klanjateljice i nasljedovateljice Utjelovljene Riječi što znači uvijek reći Bogu Da.
2. Ujediniti se s Marijinim Veliča i nastojati biti slava Presvetog Trojstva.
3. Ujedinjene s Kristom žrtvovati se za spasenje bližnjega.

Jedan samostan postoji zato:

1. da dadne Bogu klanjateljice koje će mu se klanjati u duhu u istini.
2. da svjedoči svijetu živoga Boga i da je ON dostojan našeg potpunog predanja.
3. da sudjeluje s Kristom u spasenju svijeta.
4. da nasljeduje život sv. Nazaretske Obitelji u molitvi, srdačnosti i jednostavnom i tihom radu.
5. da prihvati u Srcu Isusovu probleme i potrebe svih ljudi i prikazuje ih Ocu nebeskome.
6. da moli s Božjim narodom Božanski časoslov i slavi Euharistiju.
7. da nastoji kako bi Božansko Srce bilo više poznato i ljubljeno.
8. da potiče druge na molitveni život.
9. da svjedoči drugima da su mir i radost učinci dubokog odnosa s Bogom koji nam pomaže svladati našu sebičnost.
10. da omogući ženama i djevojkama koje žele razmišljati o svom zvanju ulazak u klauzuru da prožive koji dan sa zajednicom.

Za sve sestre Pohoda veoma je važno načelo: "Ništa ne tražiti, ništa ne odbiti!" Prava kćerka Pohoda mora biti živa hostija, po primjeru Isusa Krista, za sve Božje planove, bilo od poglavara, bilo od nutarnjih muka koje nadođu, ne obazirući se na samu sebe. "Život pravih kćeri ove Ustanove mora biti dnevno umiranje..." kaže sv. Ivana de Chantal. Sve su sestre pozvane na mučeništvo ljubavi, a neke su bile izabrane i na krvno mučeništvo. Godine 1998. sv. Otac Ivan Pavao II. proglasio je sedam sestara Reda Pohoda Marijina, mučenicâ prvog madridskog samostana, blaženima.