Blagdan Sv. Ivane Franciske De Chantal

Propovijed preč. Dr. Stanislava Vitkovića na blagdan
sv. Ivane Franciske de Chantal 12. 08. 2012.

Poštovana braćo i sestre!

Predslovlje svetaca koje ćemo i kod ove sv. mise otpjevati kaže: Ti nam Gospodine u životu njihovu pružaš primjer, u zajedništvu drugovanje i u zagovoru pomoć. To je ono što mi nazivamo Općinstvom Svetih, zajedništvom svetih.
Crkva pobjednička proslavljena na nebu, Crkva putnička na zemlji i Crkva koja se čisti, duše u čistilištu. Postoji jedno zajedništvo, to je zajedništvo u Isusu Kristu, u njegovoj Krvi, u njegovoj žrtvi, u njegovom spasenju kojim je sva nas obdario pruživši i žrtvujući za nas ono najvrjednije što je imao – vlastiti život. Otkupljeni ste, kaže sv. Petar, ne nečim raspadljivim srebrom ili zlatom nego Krvlju Jaganjčevom. I zato i u knjizi Otk u veličanstvenom prizoru u kojem sv. Ivan gleda ono nepregledno mnoštvo iz svakoga puka i naroda na zemlji, to nepregledno mnoštvo kojeg nitko nije mogao prebrojiti i onda mu govori Anđeo to su oni koje su haljine svoje ubijelili u Krvi Jaganjčevoj. Isus kruna sviju Svetih, Isus je svetost sviju Svetih, Isus je jedini svet i među Svetima prebiva. U tome mnoštvu Svetih koji raznolikostima svojih života, svojih darova obogaćuju Crkvu Božju.

U tome mnoštvu Svetih mi pronalazimo jedan svetih lik sv. Ivanu Francisku Fremyot de Chantal o kojoj posebno danas razmišljamo, čijem se zagovoru danas utječemo i u čijem životu tražimo primjer nasljedovanja. Sv. Apostol Pavao kaže: budite moji nasljedovatelji kao što sam ja Kristov. To nam i svojom životnom porukom poručuje sv. Ivana Franciska de Chantal. Nasljedujte mene kao što sam ja nasljedovala Krista. U tome je primjer svetačkoga života. Možemo reći da taj zanimljivi, neobični, bogati život možemo promatrati upravo kroz nadahnuta čitanja Božje Riječi koja smo čuli kod ove sv. Mise. To su kao određena razdoblja njezina života koja otkrivamo baš u tim naviještanjima Božje Riječi. Rođena je prije 440 godina u Dijonu u Francuskoj, u obitelji imućnoj, uglednoj, a otac joj je bio i predsjednik regionalnog parlamenta u Francuskome Kraljevstvu. Bila je dakle, obitelj veoma ugledna, imućna ali i Bogu odana. Vrlo je rano izgubila majku pri porodu njezinog mlađeg brata Andreja koji je kasnije postao svećenik i nadbiskup.
Otac, ostavši mladi udovac ponovno se oženio, ali i druga žena mu je vrlo rano umrla isto pri porodu. Tako je ponovo ostao sam sa malenom djecom. Tada mu je priskočila u pomoć njegova rođena sestra koja je došla brinuti se za djecu nastojeći im zamijeniti majku. U ono doba u imućnim obiteljima, u velikaškim obiteljima djeca nisu išla u vanjske škole nego su imali kućne učitelji koji su ih poučavali u raznim znanostima već prema tome jeli se radilo o muškoj ili ženskoj djeci. No otac je pridržao sebi odgoj u vjeri, i tu je on bio svojoj djeci vjeroučitelj ne samo riječju nego isto toliko možda još i više primjerom čestitosti svoga vlastitoga života. Tako je mala Ivana Franciska rastući, napredujući gledala u svome ocu primjer u koji će se ugledati. Tu je on imao posve značajnu ulogu kao što je primjerice imao bl. Luis Martin u životu svoje najmlađe kćeri sv. Terezije od Djeteta Isusa i njezinih starijih sestara. Upravo kroz očev lik one spoznaju lik Boga Oca, dobrog Oca nebeskog. Njihovi zemaljski očevi pomažu im da bolje upoznaju i da istinski budu privržene nebeskom Ocu. No, prolazile su godine i došlo je vrijeme, prema tadašnjim shvaćanjima, za udaju. Otac je tražio prikladna mladića za svoju kćerku. U ono doba ni u siromašnim ni u bogatim obiteljima nije se baš puno pitalo kćeri za koga se žele udati. To su bilo roditeljski dogovori. No, moramo reći da je ovaj dogovor vrlo dobro uspio kao što je izvrsno uspio i brak koji je bio sklopljen sa barunom de Chantal kada je Ivana bila u 21. godini života. Upravo na to razdoblje njezinog bračnog života koje je trajalo 9 godina možemo primijeniti riječi iz 1. čitanja iz knjige Izr koje hvale vrsnu ženu. Takova je ona bila žena svome mužu, takva je bila majka svojoj djeci.
U tom sretnom i blagoslovljenom braku u kojem je Ivana neizmjerno ljubila svoga muža rodilo se šestero djece. Dvoje je umrlo u nejakoj dobi, četvero ih je kasnije odraslo. Nakon devet godina događa se jedan preokret, preokret koji je Ivanu silno pogodio u njezinim osjećajima. Njezin je muž smrtno ranjen u lovu. Nije odmah umro, nekoliko se dana borio sa smrću, a ona je u to vrijeme u silnoj žalosti molila Gospodina: uzmi mi i mog oca, uzmi mi moju djecu, uzmi mi sve što posjedujem samo mi ostavi moga muža. Ali Bog je drugačije odredio. No, barun de Chantal prije nego će umrijeti dao je jedno veliko svjedočanstvo kršćanske ljubavi opraštanja. Oprostio je svome nehotičnom ubojici, tražio je da se protiv njega ne vodi nikakav sudski proces i svoju je suprugu zadnjim riječima molio i zaklinjao neka i ona oprosti njegovom ubojici. Njoj se to u tom času činilo nemoguće. Prolazile su godine i ona se nije mogla nikako utješiti. Morala se sa svojom djecom koja su još bila u nejakoj dobi vratiti svekru svoga muža koji baš nije živio osobito kreposnim životom i to je za nju bio još jedan dodatni križ. I njezin svekar, i njezin otac i razni prijatelji nagovarali su je da se ponovno uda. Mlada, lijepa, imućna nije još imala ni 30 godina naći će se sigurno itekakovih prosaca za nju. Ali ona već ima pred sobom zacrtan dugačiji put, put kojim će se potpuno predati i posvetiti Bogu, nakon što svoju djecu podigne na noge. Ali još uvijek je u njezinom srcu taj trn, ne može oprostiti ubojici svoga muža. Njezin otac 1604. godine poziva je da dođe k njemu u Dyjon da ondje provede s njime korizmeno vrijeme. Budući da je Ivana silno voljela svoga oca rado je na to pristala. Otac je rekao da je među razlozima što je želi u korizmi i to što će korizmene propovijedi u Dyjonu držati glasoviti propovjednik, ženevski biskup Franjo Saleški. I tu se događa 5. dana mjeseca ožujka taj prvi susret. Ivana je među vjernicima, sluša propovijedi Franje Saleškoga, ali on je i nju zapazio među drugim vjernicima. Poslije propovijedi oni su se prvi puta susreli, pozdravili. To je bio susret koji je pripravila sama Božja Providnost i kako kaže jedan životopisac: Bog susreta sam je pripravio taj susret. Možemo reći da iz tog susreta koji je bio sigurno djelo Božje Providnosti proizašao je kasnije i Red od Pohoda Marijina. Pa i ovaj Red prisutan kod nas je djelo tog susreta između sv. Franje Saleškog i rastužene sv. Ivane Franciske de Chantal koja čezne za Bogom, a u isto vrijeme ne nalazi u sebi snage za oprostiti. Ali tu se namjerila na pravog čovjeka. Franjo Saleški koji je bio poznat po svojoj dobroti, svojoj blagosti, uspio je postići da i ona prihvati tu volju Božju, to svoje udovištvo, taj način na koji je njezin muž poginuo u lovu i da oprosti njegovom ubojici do te mjere da je kasnije prihvatila da bude kuma na krštenju njegova djeteta. Tako je sada njezina duša bila posve čista od svakoga trunka nesvršenosti, od svake zapreke koja bi joj priječila potpuni i slobodni pristup Bogu. Franjo Saleški nastavlja s njome kontakte, što osobnim susretima, što dopisivanjem i pomalo je sprema na veliku zadaću koju je on zamislio i za sebe i za nju i napokon joj otkriva svoju nakanu da osnuje novu redovničku zajednicu, zajednicu koja će u svome životu spojiti djela ljubavi prema bližnjemu, djela milosrđa i veliku pobožnost, veliku odanost Bogu. Tako da se dobar dio vremena posvećuje dobrim djelima, a najbolji dio, kako je on to rekao, posvećuje se kontemplaciji i molitvi i to posebno mislenoj molitvi koja će biti srce i jezgro toga novog Reda. Ivana Franciska prihvatila je objeručke tu misao velikog ženevskog biskupa, stavila mu se posve na raspolaganje, ali okolnosti su bile takove da Franjo Saleški nije mogao u potpunosti ostvariti ono što je zamislio. I zato je njegova redovnička zajednica koju je 1610. godine osnovao zajedno sa Ivanom Franciskom morala bila zajednicom kontemplativnoga tipa.
Okolina je bila takova i raspoloženje među biskupima da nisu mogli zamisliti one vanjske djelatnosti sestara, ono što je malo kasnije ostavrio svojom ustrajnošću i upornošću prijatelj i štovatelj sv. Franje Saleškoga sv.Vinsko Paulski. Franjo Saleški umrlo je relativno mlad u 55. godini života. Ivana Franciska ostala je bez svoje najjače potpore, ali potražila je upravo Vinka Paulskoga da je on prati svojim savjetima, da bdije nad njom i nad njezinom mladom zajednicom kako ne bi ni u čemu zalutali, zastranili i pošli krivim putem. Božje djelo širilo se preko sv. Ivane de Chantal. Bila je neumorna, neumorna u obilaženju sestara po raznim samostanima, neumorna u pisanju, davanju savjeta nadasve neumorna u molitvenom životu. U tom smislu možemo na nju primijeniti riječi 2. današnjeg čitanja iz Pavlove poslanice Kološanima: «Sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u Imenu Gospodina Isusa Krista zahvaljujući Bogu Ocu po Njemu.» Sve ona čini, sve trpi, sve podnosi u Imenu Gospodina Isusa Krista zahvaljujući Bogu Ocu. Njezin život je jedna neprestana zahvalnost Bogu, jedan hvalospjev vjernosti i ljubavi, a upravo zato što ona za sebe ne traži ništa Bog obilno pomaže i blagoslivlje njezin rad. Doista, ona govori svojim sestrama: moramo živjeti kako se to Bogu sviđa i umrijeti kada On to želi. Potpuna, dakle, otvorenost Božjoj volji. Prihvaćajući Božju volju u svemu mi možemo računati na njegovu pomoć u svemu. Mnogo godina kasnije sv. Terezija od djeteta Isusa napisala je: Isus uvijek vrši moju volju, jer ja neću ništa drugo nego ono što On hoće. Tako je isto mogla reći i sv. ivana Franciska de Chantal o svome stavu prema Bogu. On vrši moju volju jer ja vršim samo ono što je njemu milo, jer ja hoću samo ono što On hoće. Svojim sestrama kaže: što više se ispraznite od onoga što nije Bog to više će se Bog nastaniti u vama i djelovati u vama. Osobita je i njezina pobožnost Majci Božjoj. Već u samom imenu kojeg je osnovala sa sv. Franjom Saleškim vidi se ta privrženost Mariji, red od Pohoda Marijina. Tu je ona zamišljala kako bi to trebalo biti kao što Mariji hiti u pomoć svojoj rođakinji Elizabeti, ali u isto vrijeme Marija koja joj nosi Isusa. Ona moli Majku Božju ovim riječima: po tvome bezgrešnom Začeću budi uvijek uza me, budi mi uvijek blizu, a osobito u času moje smrti.
Moramo znati da je ona živjela davno prije, nekoliko stoljeća prije nego što je papa Pio IX. proglasio dogmu o Bezgrešnom Začeću Blažene djevice Marije.
Ona je već tada čvrsto vjerovala da je Marija bez grijeha istočnoga začeta i zato ju je upravo častila pod tim nazivom Bezgrešnoga Začeća. Sveto današnje Evanđelje koje smo izabrali, toliko je kratko ali toliko sadržajno da nas ono također upućuje na stil života Majke de Chantal. Stil života kojim ona sve ostavlja, svega se odriče da bi stekla ono najvrjednije, da bi stekla spasenje u Isusu Kristu. Njezin dragocjeni biser, njezino sakriveno blago, to je bio sam Isus. I bila je spremna i to je činila, ostaviti sve, odreći se svega da bi to blago stekla, da bi našla taj najdragocjeniji biser, a to je sam Isus Krist, njegovo Evanđelje, njegova ljubav. Ti nam Gospodine pružaš u životu svojih Svetih primjer, u zajedništvu drugovanje u zagovoru pomoć. Osim što možemo i moramo u svemu nasljedovati primjer u životu sv. Ivane Franciske de Chnatal mi također drugujemo s njome u zajedništvu Svetih, a drugujemo i preko njezinih kćeri sestra od pohoda Marijina koje u njezinu duhu i u duhu sv. Franje Saleškoga i ovdje u naše vrijeme s nama žive, rade i mole. A da bismo u tome svemu uspjeli utječemo se njezinu zagovoru. Zagovor neka prati i redovničku zajednicu koju je osnovala, neka joj izmoli dobra zvanja i u našoj Domovini, našoj sredini i u našem gradu, a neka sve nas vodi onim putem kojim je sama išla da bismo i mi pronašli sakriveno blago i dragocjeni biser Isusa Krista, našega Gospodina. Amen.

Galeriju slika možete pogledati ovdje